Kopti – starosedeoci Egipta

Marina Vulićević

03. 05. 2019. 14:00

(Фото ЕПА/Khaled Elfiqi) Египатски копти на молитви у манастиру недалеко од Каира

Novi tematski broj časopisa „Gradac” predstavlja dosadašnje najsveobuhvatnije izdanje o Koptima na srpskom jeziku, a sadrži tekstove koji govore o koptskoj crkvi, monaštvu, jeziku, istoriji, književnosti i umetnosti, uz poseban osvrt o crkvenom dijalogu koptskih i pravoslavnih hrišćana.

Počevši od toga da su Kopti nedovoljno poznati našoj javnosti i da je potrebno o njima imati više saznanja „u vremenu teškom za bliskoistočne hrišćane i za one dvomilenijumske zajednice koje nestaju u Siriji”, dr Aleksandar Raković u uvodnom tekstu napominje da Kopti zajedno sa ostalim dohalkidonskim crkvama Etiopije, Eritreje, Jermenije, Sirije i Indije čine orijentalno-pravoslavnu crkvu, poznatu i pod pojmom monofizita.

Prema tekstu prof. dr Vikentija Fradinskog, Kopti su starosedeoci Egipta, ali ih je njihova prirodna naklonost prema misticizmu povukla ka monofizitstvu, sa njegovim učenjem o jednoj božanskoj prirodi Isusa Hrista. To je Kopte odvelo u sektaški separatizam u odnosu na pravoslavnu i katoličku crkvu. Međutim, Fradinski navodi važnost postojanja nekoliko monofizitskih frakcija, uticajnih i na koptske monofizite. Među njima je najveća struja severijana, inače najumerenija i bliska pravoslavlju. Severijanstvo je postalo zvanična vera Koptske crkve koja propoveda savršenstvo Isusa Hrista kao čoveka i kao Boga, punoću obe njegove prirode, po molitvi: „I božanstvo Tvoje nikada, ni za jedan trenutak, nije se odvajalo od Tvoga čovečanstva”.

Zbog toga autor ovog teksta ističe da bi bilo nepravedno Kopte posmatrati samo kao monofizite, u smislu pretvaranja dve Hristove prirode u jednu, što je i za njih jeres. Porfirije Uspenski, koji se u Egiptu sretao sa koptskim duhovnicima, posvedočio je da oni ispovedaju Hrista kao savršenoga Boga i kao čoveka koji nema greha, neiskazano sjedinjenje njegovih dveju priroda – božanske i čovečije, te time nisu jeretici.

Foto EPA/Amel Pain

Kopti kao osnov svog veroučenja, osim Svetog pisma i apostolskih predanja, uzimaju Simvol vere i odluke tri prva vaseljenska sabora, a oslanjaju se na dela svetih otaca crkve koja su prevedena na koptski jezik. Priznaju svih sedam svetih tajni, a pravoslavlju su bliski i po poštovanju svetih moštiju, ikona i molitvi za pokojne. Održavaju liturgije Svetoga Vasilija Velikog, nešto izmenjene i dopunjene grčke redakcije, zatim Grigorija Bogoslova i Kirila Aleksandrijskog.

U tekstu Danka Strahinića dat je istorijski osvrt na asimilovanje Kopta u procesu islamizacije i arabizacije, gde se najveće opadanje koptske nacije dogodilo pod fatimidskim kalifima, što se sve zajedno odražava i na današnje stanje. Naučna saznanja ukazuju na to da su savremeni egipatski muslimani većinom prevereni Kopti, nakon gotovo hiljadu godina asimilacije u dominantnu arapsku kulturu, što po mišljenju autora stavlja pod znak pitanja i osnove arapskog nacionalizma 20. veka. Iako je arapsko osvajanje Egipta 641. godine prošlo bez otpora stanovništva, arapski jezik ušao je u crkvenu upotrebu od 10. veka, a od 12. veka, odlukom patrijarha Gabrijela II, arapski jezik postao je crkveni, verske pouke davane su na arapskom, a molitve držane na koptskom. Manastiri i crkve bili su središta kulturnog i intelektualnog života hrišćana, a većina stvaralaštva bila je verske prirode. Trinaesti vek se smatra posebno važnim za razvoj koptsko-arapske pismenosti i literature. Kopti su se pod uticajem islamizacije, u vreme Osmanskog carstva, odricali svog jezika, prihvatali su obrezivanje, nošenje zarova kod žena, a kao jedno od kulturoloških obeležja specifičnih za Kopte autor navodi tetoviranje kao versku i etničku identifikaciju u većinskom muslimanskom i arapskom društvu.

Uprkos svim poteškoćama sa kojima su se suočavali, napominje Strahinić, jezgro Kopta koje se držalo hrišćanske vere i tradicije očuvalo je svoju samosvest kao posebne zajednice koja traje i do danas.