Miris jagnjetine, prašina, romska muzika i smeh
Припреме за славски ручак (Фото М. Ћ)
– Hajde, hajde, ulazite! Danas nam je slava i svi gosti su dobrodošli! Polako, moram da maknem kucove, opasni su, to su naši čuvari – viče sa kapije domaćin Đani Beriša. Jednom rukom drži psa, kako kaže, čuvenog Žutova, a drugom trošnu kapiju od drveta.
Miris jagnjetine, muzika i dečja graja ispunili su krivudave sokake romskog naselja u Ulici Vuka Vrčevića na Paliluli. Tmuran i kišovit dan nije sprečio žitelje pravoslavne vere da obeleže slavu Đurđevdan.
Na ražnju, ispod improvizovane nadstrešnice, obrće se jagnje, mališani se igraju sa jednim živahnim pekinezerom, a iz trošnih kuća proviruju mlade žene i devojke, mašu.
– Morali smo malo da ga zaklonimo, malo-malo pa počne kiša, ali se ne damo... U ovom dvorištu ima šest porodica, negde oko 20 ljudi. Ovo su Melisa, Stefan, Mila, Gabrijela, ima ih još u kućama, neće da izađu... Mi smo svi neka rodbina – smeje se Đani i nudi nas cigaretama, sokovima i pivom. Prihvatamo po cigaru, sedamo oko vatre, i dok hladnjikav vetar pomešan sa dimom štipa za oči i obraze, domaćin počinje priču o Đurđevdanu.
– Da je tu moj „starac”, on bi bolje ispričao kako se to slavilo nekada. Mnogo, mnogo više nego sada... Znao se red – ujutru se rano probudimo, odemo na vodu da se umijemo i posle sečemo jagnje, ručamo... – govori nekako setno. Jedan od dečaka donosi pletenu korpicu punu šarenih jaja, preostalih od Vaskrsa, i zove ostalu decu da se kucaju. Domaćin objašnjava da u gornjem delu naselja, tik uz Višnjičku ulicu, uglavnom žive Romi pravoslavne vere, dok dole, bliže reci, stanuju komšije muslimanske veroispovesti.
– Zato je ovde malo tiše nego inače za Đurđevdan. Danas je počeo i ramazanski post, a mi pazimo jedni na druge. Desi se, kao i svi ljudi, nekad bude problema, ali sve se to reši – nastavlja priču i ponovo nas nudi duvanom. Mila, devojčica od nekih pet-šest godina, traži da se slika sa braćom, dok u naručju steže neki zamotuljak.
– Pa pusti ga, neće da pobegne, dok nas slikaju... – viču dečaci. Mila stidljivo pomera ćebe, a iz zamotuljka izviruje glava braon šteneta. Kad je mališanima dosadilo fotografisanje, Đani nešto ozbiljnijim tonom počinje da priča o nekim manje veselim temama. Kaže, pre nego što se doselio u „gornji” deo mahale, dvorište u kome danas živi gotovo 20 duša bilo je prekriveno otpadom. Prstom pokazuje na gomilu smeća prekoputa kapije. Kako kaže, sve je to sam čistio, a što nije uspeo da pomeri ostalo je tu. Muku su mučili sa pacovima, velikim kao mačke, koji su šetali noću po dvorištu. On objašnjava kako je njihov najveći problem to što nemaju vodu. Pokazuje nam red balona poređanih uza zid jedne od kućica. Svakog dana žitelji ovog naselja, prema rečima našeg domaćina, idu do obližnje fabrike gde u balone i flaše toče vodu. Greju je na šporetu, kupaju se, kuvaju, ali se boje da neće moći tako doveka.
– Ništa mi ne fali. Tu su mi deca, velika i mala, žena mi je trudna, imam i unuke. Bude da se pojede, popije, proveseli... Samo nam treba jedna česma ili ventil za vodu – polako nas ispraća do kapije.
Rukom pokazuje kako da izađemo „pravo na Višnjičku”, da slučajno ne zalutamo. Maše, još jednom „za sreću”, miluje pse i nestaje u dvorištu u kome se komešaju dim, prašina, zvuci vesele romske muzike i smeh.