Jedini u Crnoj Gori

Novica Đurić

12. 05. 2019. 21:00

Д. Стојановић

Pre 64 godine u knjigama rođenih u Crnoj Gori, u opštini Bijelo Polje, upisano je prvi put ime dečaku – Tarzan – i od tada do danas to ime više nije darivano nikome u Crnoj Gori.

Taj Tarzan, prvi i jedini u Crnoj Gori, sada je veoma važna politička ličnost. Kao takav, uskoro će sesti u fotelju ambasadora Crne Gore u Beogradu.

Crnogorski Tarzan je tokom proteklih tridesetak godina, otkad je na vlasti Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS), postao njen centar, baš kao što je, koju deceniju pre toga, bio talentovani košarkaški centar u nekim klubovima one velike Jugoslavije.

Ovaj dvometraš, osim što je u košarci bio centar, tu zlatnu sredinu uspeo je održati i u politici i u svakodnevnom životu. Važi za čoveka koji ne krije da pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da je Srbin, ali time nije barjačio po političkim skupovima i raznim manifestacijama, što je svojstveno većini njegovih partijskih kolega.

Posebno ga odvaja od drugih činjenica da se nikada, zbog partijskih neslaganja, nije odricao svojih prijatelja, kumova, komšija – pravilo koje je u značajnoj meri zavadilo narod u Crnoj Gori.

Još ga se sećaju radnici fabrike nameštaja „Marko Radović”, na čijim je ruševinama pre petnaestak godina Miroslav Mišković izgradio veliki tržni centar „Delta siti”, s kojima je, kažu, umeo da deli i dobro i zlo. Ostao je i kod njih i kod poslovnih partnera upamćen kao čovek koji je svaki razgovor počinjao i završavao rečenicom: „Dogovorićemo se.”

Kako su se dogovarali i ko se držao dogovora o tome, „dogovorene” strane nerado govore.

Pre nego što će postati politički direktor DPS, poslanik te partije u Skupštini Crne Gore, Tarzan Milošević je bio predsednik opštine u rodnom Bijelom Polju, kojim se ponosi da je grad pisaca Rista Ratkovića, Miodraga Bulatovića, Dragomira Brajkovića, Ćamila Sijarića...

Tamošnje stanovništvo ga pamti kao veoma pažljivog građanina koji ničim nije želeo predstaviti sebe kao prvog, već jednakog s ostalim. Pre čelništva u rodnom gradu, on je razvio sopstveni privatni biznis. Kao jedan od „spomenika” njegove vladavine svakako će ostati „Tarzanova krivina”, prva bijelopoljska obilaznica.

Kada je u vladi premijera Igora Lukšića postao ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja, kažu da je najumešnije podelio poklon iz Rusije, male i velike traktore. Njegovi politički protivnici kažu da su i „oni deljeni kao i čuvene steone junice koje Đukanovićeva partija isključivo deli svojima pristalicama pre svakih izbora”. Na hiljade glasača opozicije u šali kaže: „Jedna visokosteona junica četiri glasa.”

Budući ambasador Crne Gore u Beogradu Tarzan Milošević retko u parlamentu propusti priliku a da ne kaže o drugim političkim partijama i strankama da ne želi „viriti u tuđe dvorište”.

S tim političkim, sada diplomatskim principom, veruje se da stiže u Beograd kao ambasador Crne Gore.