Pravilo Sintije Pejn
Британци у Москви (Фото Фонет)
Za čovečanstvo su više učinili Marks i Spenser nego Marks i Engels, napisao je, negde u zenitu jugoslovenskog socijalizma Miroslav Radojčić, čarobnjak novinskog izraza i idol „Politikine” publike. Marks i Engels su siromašnom delu čovečanstva propovedali revolucije. A dvojica prvopomenute gospode su tu polovinu ljudskog roda obukli, prodajući joj jeftine gaće i košulje.
Kontrast dva simbola. U porukama javnosti, to čini se uvek proizvodi utisak. Naročito otkako je isticanje simbola suština komuniciranja.
Slaveći Dan pobede, Medvedev i Putin izvukli su 9. maja na Crveni trg primerke najglomaznije ratne tehnike, kao da nuklearni rat samo što nije počeo. Možda je to uzbudilo Ruse. Oni tek što su glasali „za program Putina”. Nisu upućeni u „program”, ali godi im kada ih Putin podseća da je Rusija „koja se obnovila”, ponovo sila protiv koje svet ne može ništa. Međutim, ako je o tom svetu – koliko je Rusija „obnovljena” i stvarno samopouzdanija zaključilo se tek ove nedelje, kada su desetine hiljada Britanaca, navijača ostrvskih „crvenih” i Čelzija, propuštene u Moskvu bez ruske ulazne vize. „Viza” je bilo to što imaju ulaznicu za Lužniki!
Gledano kroz „Radojčićevo pravilo”, defile raketa bi sada bilo ono u vezi s teorijom o revoluciji. AM/S „gaće i košulje”, ovaj jednokratni i unikatni liberalizam na ruskom graničnom prelazu. Revolucionarna tekovina, neraketnim sredstvima.
Slična stvar nezamisliva je na primer pri ulasku u Britaniju.
Efekat događaja je ogroman. I sportski i politički hroničari su u pravu, kada kažu da je šampionsko finale „istorijsko za Moskvu”. Prvi, misleći, dabome, na masu prispelih inostranih ljubitelja sporta. U Rusiji ih nije bilo u toliko velikom broju još od Olimpijade(1980). Drugi pak, zbog nagoveštaja pobeđene ksenofobičnosti ruskih vlasti, što je u atmosferi tradicionalno podgrevanog „zavereništva protiv Rusije” sasvim bez presedana.
Tandem Medvedev–Putin povukao je minulih dana neke upečatljive poteze. EU i Rusija usaglasile su sporove povodom pakta o saradnji. Ministar Kušner primljen je u sredu kod Medvedeva, a premijer Putin putuje u Pariz na razgovore sa Sarkozijem, jer Francuska želi da se sporazum s Rusijom zaključi tokom njenog predsedavanja Evropi.
Medvedev je pred sebe izneo fascikle sudstva i korupcije. I dalje ponavlja da mu je likvidacija „pravnog nihilizma” prvi zadatak predsedničkog mandata. I dalje tvrdi da je demokratija ono što je demokratija. Ima je ili nema, surogati su nešto drugo.
Ipak, sve je to u četvrtak ostalo u senci političkog salda fudbala u Moskvi, kada su i Britanci i Rusi „dan posle” zaključili da se znaju na način kakav nisu zamišljali. Prvo, nisu se tukli. Nije bilo ni sukoba s policijom. Čak i policija korektna – Englezi su rekli. Moskva, skupa ali je dobra za provod. Lenjin OK, ali „malo izvošten, kao u ’Madam Tiso’”. I Rusi su OK. Utisakpri susretima prijateljski, bez rezerve. Barovi „isušeni” nesebičnim naporom i gostiju i domaćih. Moskovski turizam s vetrom u jedrima. Ministar Lavrov „začuđen” pitanjima o viznom liberalizmu. „Zaboga, pa „Rusija je civilizovana zemlja”. Kakva zemlja, takva i vizna politika!
Šta bi sada mogla biti pouka britanskog susreta na slovačkoj travi ruskog stadiona? Držite se Radojčićevog pravila protiv mentalne i fizičke krutosti. Možda i neznajući za našeg majstora slikanja rečima, do nečeg sličnog je svojevremeno došla i Sintija Pejn, gospođa koja je osamdesetih godina prošlog veka u Londonu vodila kampanju da se troškovi poseta kupleraju prebace na trošak socijalnog osiguranja. Posedujući „iskustvo s političarima”, gospodom koja su krišom primana u njenu ilegalnu instituciju, gospođa Pejn je zaključila da redovno „relaksiranje” uklanja rigidnost u mišljenju. Ono je najpogubnije za žrtve rigidne politike. E, pa, napred s fudbalom. Možda će jednom doći i do nas.