Umetničko tržište danas je u velikom traganju

Mirjana Sretenović

29. 05. 2019. 20:00

Миливој Узелац, „Бонвиван”

Dela najvećih imena jugoslovenske umetnosti iz kolekcije Aleksandra Ostojića predstavljena su na aktuelnoj izložbi u konzulatu Srbije u Njujorku. Posetioci mogu da razgledaju slike sledećih autora: Edo Murtić „Ispod mora”, Dado Đurić „Apstrakcija”, Milivoje Uzelac „Bonvivan”, Ljuba Popović „Pećine nesvesnog”, Mladen Josić „Žena u beloj svili”, Milo Milunović „Vaza s cvećem”, Milenko Šerban „Primorski pejzaž”, Stojan Aralica „Seoski sokak”, Mića Popović „Most na Seni”, Marko Čelebonović „Mala voćna piramida”, Ivan Meštrović „Udaljeni akordi”, Petar Dobrović „Pejzaž”, Mihajlo Petrov „Mljet”, Vlada Veličković „Impuls srca” i mnoga druga.

Jugoslovenska kolekcija Aleksandra Ostojića broji 40 slika i 100 grafika. Ovaj filmski reditelj, koji je diplomirao u Beogradu u klasi Radoša Novakovića, stigao je u Njujork 1992. i otvorio radnju za uramljivanje slika.

‒ Počeo sam slike da stavljam u izlog kako bih unapredio opšti nivo likovnog izraza u radnji. Na sliku Đorđa Ivačkovića stavio sam visoku cenu kako se ne bi prodala, ali prodao sam je već drugog dana. Ideja je bila da izlažem radove mladih umetnika zaposlenih u radnji, ali kupci su počeli da mi traže i printove i tako je krenulo ‒ kaže Aleksandar Ostojić.

Počeo je da obilazi male aukcijske kuće i da prati licitacije uživo preko interneta. Priča nam kako je potvrđivao autentičnost dela.

‒ Mora odlično da se poznaje rad umetnika čije delo želite, kao i slika koju kupujete. Zatim procenjujete godinu nastanka dela, da li boja na platnu ima oksidaciju karakterističnu za to vreme... I pored toga, uživo sam kupio „lažnjaka”. Bio je to crtež Dijega Rivere, perfektno urađen s istim pritiskom olovke koji je imao ovaj meksički slikar. U „Sadebiju” su mi posle rekli da je original prodat i da je ovo samo izvanredna kopija.

„Portret majke” Milene Pavlović Barili, naslikan 1937. u Rimu, pronašao je u Pitsburgu. Nadao se, kaže, da će nekada negde da naleti na tu sliku. Dobio bi je i za niži iznos da nije bilo onlajn licitacije koja je podigla svotu.

„Portret cara Franca Jozefa”, jedan od nekoliko koje je Paja Jovanović izradio, pronašao je u aukcijskoj kući „Im Kinski” u Beču. Od malog francuskog aukcionara kupio je crtež Save Šumanovića. U kolekciji ima i dela američkog umetnika Kena Aptekara i Irca Džona Kajndesa, nekada Fulbrajtovog stipendiste.

‒ Američko tržište je u velikom traganju i sada su u trendu materijali. Umetnici jure nov materijal s kojim će da naprave delo i bitno im je da budu prvi ili jedini koji ga koriste. Stvari se dosta kreću i u pravcu instalacija, svetlosnih, po ugledu na one iz Evrope, kao i video-radova. Na bijenalima retko možete da vidite sliku, sad je to svetlost u pokretu ili video-projekcija na krpenoj lutki. Popularna je i digitalna tehnologija bez obzira na to koliko sve to izgleda čak i površno. Ima i tu izvrsnih umetnika, ali ostali ih imitiraju samo u formi. Toliko je novih pojava da ne mogu tom brzinom da se stvore njihovi pratioci koje možete da svrstate u jedan pravac. Ono što je sigurno jeste da Njujork više nije centar umetnosti. Može da bude po cenama dela, ali poslednji put je bio vodeći za vreme pop-artovaca šezdesetih godina 20. veka ‒ ističe Ostojić.

Kina je, dodaje, preuzela primat kada je Hongkong doživeo ekonomski razvoj.

– Dileri kupuju kineske radove koje danas vidite svuda u Parizu. Slika kupljena u Kini za 60.000 evra, prodata je u Londonu za 800.000 funti, a potom za šest miliona dolara.

Srpskih slikara skoro da nema u Njujorku, primećuje naš sagovornik.

‒ Ljudi koji imaju emocionalniji prilaz stvarima teško se ovde adaptiraju. Uostalom, Njujork izgleda bolje na razglednici nego uživo. Amerika sebe dobro promoviše i sa distance taj svet izgleda veći nego što zaista jeste. Možda je za nekoga ko traži pasoš Amerika spas, ali obrazovan čovek iz Evrope shvatiće da su sve te slike ulepšane. Sve je tu „najbolje” i „najlepše”, a te kuće s bazenima nemaju veze s realnošću. I ja sada, kad sam u penziji, planiram da se vratim. Drugo je recimo lekarska profesija koja je cenjena i gde ne morate da počinjete od nule i „nižih” poslova.

Aleksandar Ostojić traga i za retkim izdanjima knjiga. Od onih koje je imao i prodao ponosan je na francusku Bibliju, štampanu 1558. u Lionu, prvo izdanje „Božićne priče” Čarlsa Dikensa, s naslovnom stranom štampanom u crvenoj i zelenoj boji (češća je plavo-crvena verzija), prvo izdanje „Velikog Getsbija”, potpisano prvo izdanje „Kvake 22” Džozefa Helera, prvo izdanje zbirki pesama T. S. Eliota.

Poseduje i izuzetno retko izdanje u šest fascikli svih poznatih crteža i rukopisa Leonarda da Vinčija, štampanih tokom više od 20 godina u samo 250 primeraka, kao i kožni povez srpskih narodnih pesama koje je sakupio Vuk Karadžić, a na francuski prevela Eliz Vojar 1834. godine.

– Pronalazim ih svuda, od buvljih pijaca do elitnih aukcionih kuća i knjižara. S internetom, svuda po svetu – kaže Ostojić.