Šta to beše politička korektnost
Д. Стојановић
Kada se Milena Berić, koja predvodi tim za organizaciju festivala „Krokodil”, pohvalila da je Mišel Uelbek, koji 7. juna dolazi u Srbiju, odbio da poseti 43 druge zemlje, neoprezno objašnjavajući da je jedan od njegovih uslova da dođe u Beograd bio da može da puši u hotelu i na drugim mestima, neki su se upitali da li on ovde i dolazi samo zbog nepostojanja zabrane pušenja. A sam Uelbek je time otkrio da ima isti problem kao i Floren-Klod Labrus, (anti)junak njegovog novog romana „Serotonin”, koji prilikom preseljenja u hotel bira isključivo onaj iz lanca „Merkur”, jer je tu dozvoljeno pušenje.
Da li za ovu neočekivano dobru vest za našu zemlju treba zahvaliti tome što u Srbiji još nije striktno zabranjeno pušenje, manje je važno od činjenice da ova vest zaista jeste dobra, budući da je Uelbek, prema mnogima, najveći živi pisac u Francuskoj, najpopularniji u Evropi i bez sumnje jedan od najvećih pisaca današnjice. Oni koji nisu čitali njegove knjige, a s razlogom su alergični na pisce oko kojih se diže medijska prašina, spremni su da ga omalovaže. Ali zato oni koji knjige čitaju nisu spremni da padnu u ovaj kliše.
Književne domete mu u svetu odavno niko ne osporava, ali ga zato zbog spremnosti da se suprotstavi političkoj korektnosti još od prvog romana, „Proširenje područja borbe” iz 1994. godine, etiketiraju kao neprijatelja establišmenta. Zatim i kao ženomrsca, bezbožnika, proroka, u svakom slučaju kao provokatora. Posle romana „Pokoravanje”, u kojem predviđa da će Francuska 2022. dobiti predsednika muslimana, tadašnji premijer Francuske Manuel Vals poručio je: „Francuska nije Mišel Uelbek!” Ipak, Makron mu je ove godine uručio Legiju časti.
U vreme dok je još davao intervjue, na direktno pitanje novinarke „Gardijana” da li mrzi žene odgovorio je: „Ne! Ne uopšte!” Da li ima fobiju od islama? „Verovatno”, rekao je, ali i dodao da reč „fobija” označava strah a ne mržnju. Odbija i pomisao na to da je prorok, bez obzira na to što je „Pokoravanje” u Francuskoj objavljeno na dan kad je izvršen atentat na list „Šarli Ebdo” i što je „Serotonin”, u kojem francuski poljoprivrednici dižu bunu, napisao pre nego što su žuti prsluci izašli na ulice. Pogotovo odbija da prihvati odgovornost za ono što se dešava u Francuskoj.
Zamera mu se i da je vulgaran. Mada opisi eksplicitne seksualnosti nisu za njega tabu, vulgarnost je u njegovom delu uzgredna, a suština je na oštroj ironiji kojom zaseca francusko društvo i celu zapadnu civilizaciju koja propada. Uostalom, brojni kritičari su srž „Serotonina”, uprkos snažnoj društvenoj pozadini, videli upravo u insistiranju njegovog junaka na tome da je u ovom jadnom svetu jedino ljubav važna. Nije onda teško poverovati da se iza Uelbeka, u stvari, krije jedno stvorenje okrenuto ljubavi, kako ga je doživeo i Vladimir D. Janković, prevodilac njegove poezije na srpski.
Ako i tu ne vara, taj provokator!