A mi sami odlučujemo kada će da boli

23. 05. 2008. 22:00

Пер Петершун

Trund Sander, junak knjige Pera Peteršuna „Idemo da krademo konje” (Geopoetika, 2008, prevod Predraga Crnkovića) nije ni nasukani Robinzon, ni mizantrop bolestan od civilizacije i socijalne mimikrije. Njegova odluka da u osvit milenijuma 2000. sebe izopšti iz urbanog okruženja i krajolikom svog detinjstva zaleči tugu i prazninu posle gubitka supruge, posve je voljna posledica emotivnog šoka. 

Na prozračnom fonu nordijske šume Sander spontano rekonstruiše slike detinjstva i mladalačkih pustolovina jednog davnog leta, pre gotovo pola veka. Peteršunov junak sve dublje istražuje ožiljke koje kontrapunkt prošlih trenutaka radosti i pomućene sreće ostavlja na svakog pojedinca. Ožiljke od kojih se ne može pobeći, jer je svako bekstvo, u stvari, ciklični povratak na početak, upisan u podsvesti.

Upoznajemo, korak po korak, likove iz Trundove mladosti, oca, majku, najboljeg druga Juna, te Junovu porodicu u trenutku nenadane tragedije – kad jedan od njihove mlađe dece blizanaca u igri slučajno ubije onog drugog. Otkrivaju se zapreteni odnosi između očeva i majki, roditelja i dece, , naročito oca i sina, stidljive preljube odraslih, njihove neočekivane tajne, koje su lako mogle to i ostati. Ali, nisu, i svest o njihovom postojanju, svest da ništa ne mora biti onakvo kakvo naizgled jeste, znak je odrastanja koji zauvek poništava  vordsvortovski sjaj dotadašnjeg, nevinog iskustva.

Odatle, do spoznaje da nema univerzalne istine koja bi bila utešiteljska, niti bilo kakve filozofske formule sreće ili nesreće, mali je korak. Postoje samo ljudi, sa imenom, često i bez imena, ogoljena osećanja, sirova senzualnost, priroda… i to je sve. U šumi, te davnašnje slike, onako kako ih svest, nasumično i misteriozno priziva, uz oskudne refleksije i dijaloge, dobijaju osobenu snagu. RAvnu onoj kojom je junak jednom pokušao da se odmerava s prirodom, zajedno s ocem, sekući deblo po deblo, s željom da je pobedi ili ukroti, uzalud.

Peteršun je svog junaka smestio u fizički teatar prirode, oduzeo mu svaku vrstu komunikacije sa svetom (osim „neutralnih” vesti Bi-Bi-Sija, svetsko izdanje, prečišćeno od iritirajućih lokalizama), podario mu psa i suseda usamljenika, onog preživelog brata blizanca, takođe sa svojim psom, kao jedine saučesnike u drami, koja ga postupno ophrvava. Oni ga podstiču na besomučno preživljavanje prošlog, svojevrsnu autoterapiju protiv očajanja.

Pri prvom pogledu na minimalistički dekor i svedene junake ove knjige, čitalac se i nehotice zapita, čime li je ona očarala međunarodnu publiku i kritiku i u konkurenciji za prestižnu Impak Dablin književnu nagradu 2007. pretrčala takve bardove svetske proze kao što su Džulijan Barns, Kuci, Kormak Makarti ili Ruždi. Već posle prvog poglavlja pitanje postaje izlišno.
„Idemo da krademo konje” nije ni sumorna apoteoza prirodi, niti čoveku u njoj, već disharmoničnoj lepoti egzistencije koja se opire  neumitnostima, poentiranoj poslednjom rečenicom  knjige: “…a mi sami odlučujemo kada će da boli.”

Status Peteršuna (1952) kao neprikosnovene književne zvezde skandinavskog književnog podneblja – „Idemo da krademo konje” prodat je u svetu dosad u četvrt miliona primeraka – pobudio je interesovanje i za njegovu biografiju, i za nevelik prethodni opus. Prvom romanu, „Za Sibir”, varijaciji na temu nacizma, rata, eskapizma u ambijentu tundre, prethodila je zbirka priča koju je objavio u trideset petoj godini života, i od knjižara i strasnog čitača preobrazio se u suptilnog prozaika.  

Posle lične tragedije – kada je u brodolomu feribota „Skandinavska zvezda” 1990. izgubio roditelje, brata i bratanicu – napisao je roman o tome. 

Slutnja da svi koje volimo kad-tad umiru, a često prerano, obeležila je dela koja su prethodila, a naročito ona koja su nastala posle ove tragedije. Sledbenik Hamsuna i Karvera, Peteršun stvara u okolnostima umnogome sličnim okolišu junaka „Idemo da krademo konje”. Brvnaru u šumi, nedaleko od svoje kuće, pretvorio je u radni studio, opremljen najsavremenijim kompjuterom i samoćom.  

„Ne mislim da Trund doista želi da rekonstruiše svoj život. Mislim da želi da pobegne od svega, da živi na budistički način, obavljajući rituale da označi prolazak vremena.  Ali, ne može, jer, kad upozna novog suseda, prasak prošlosti pogađa ga svom snagom”, rekao je u jednom intervjuu. „Priroda prodire u nas, menjajući način na koji posmatramo život. Čovečanstvo pokušava da to spreči, dakako, uništavajući prirodu.“