Gagino ćoše kraj Save
Кутак посвећен Драгану Николићу у ресторану „Наутичар” на Ади Циганлији (Фото: Мики Величковић)
– Dobro došli! Evo, ovo je Gagin kutak, ovde je sedeo naš „gospodin Mangup”, Dragan Nikolić – skromnim i ponosnim glasom kaže Petar Popović, konobar. Drvenarija, stolovi sa kariranim stoljnjacima na kojima su vaze sa svežim cvećem, miris ribljih specijaliteta i mnogo topline, čine ušuškan ambijent restorana „Nautičar” na Adi Ciganliji. U jednom uglu, zaista, mali sto, dve stolice, zid ukrašen fotografijama legende srpskog glumišta. Kako kažu gosti, čuvenog glumca su često viđali, dobro se sećaju da je tu sedeo i doživljavali su ga kao „domaćeg”.
– Imao je gliser, bio je stalno ovde. Ne mogu ni da se setim koliko je puta mobilni telefon zaboravio na stolu. Našeg Peru nikad nije mrzelo da sedne u auto i odnese mu telefon. Jednom su mu u Savu ispale naočare koje je kupio u Parizu, ali ih je spasio pravi ronilac. A tek kad se setim njegovih bisera sa Borom Todorovićem – priča Mikajilo Gajić, vlasnik restorana.
Prijatelji i kolege, zajedno sa gostima i osobljem restorana, odlučili su da urame fotografije slavnog glumca i svečano „otvore” Gagino ćoše. Reč je o slikama iz lične arhive koje su nastale u različitim periodima njegovog gostovanja u „Nautičaru”. Na nekima od njih je sam, na nekima sa prijateljima i stalnim gostima restorana.
Pristigli su Tanja Bošković, Milan Caci Mihailović, Rade Marjanović. Dok gledaju slike svog druga na kojima kraj reke ručava, pije pivo i uživa u društvu u njihovim očima se može nazreti seta, ali se usne ipak razvlače u osmeh. Pamte ga kao velikog prijatelja, ali se ne stide da priznaju da bi svi pali u drugi plan kada bi u bife Ateljea 212 došla deca. – Mogla je sa njim za stolom da sedi Merlin Monro ili Tanja Bošković, nije važno, kad bi se pojavilo bilo čije dete, on bi ostavio društvo i uzeo ga u zagrljaj – glasi samo jedna od anegdota koju je ispričao Milan Cici Mihailović, Draganov kolega i drug iz detinjstva.
Gaga je umeo je da skija na vodi tako da ne pokvasi nogavice, ali se ne sećaju da se bavio ribolovom ili nekom drugom aktivnošću zbog koje je morao da provodi vreme na vodi. Voleo je reku, nekad bi došao i samo zurio u vodu, a do čamca ne bi ni silazio.
– Poklonio je čamac kajakaškom omladinskom klubu. Bio je poseban, nikad nije naručivao jelo, nego bi otišao direktno kod naše Goce, kuvarice, i dogovorio se sa njom šta da mu spremi. Toliko toga je bilo, ne znam ni odakle bih počeo –priseća se Mikajilo.
Milena nije dolazila sa njim, priča Gagino društvo sa Save, jer nije volela reku. Huk reke mešao se sa kreketom žaba, a jedna za drugom, nizale su se uspomene o odrastanju na Crvenom krstu, kaldrmi po kojoj su hodali raznosači mleka, šeboju i prkosu, baki Ružice Sokić i njenoj metli, Draganovoj ideji da napiše autobiografsko štivo...