Naš Berlinski zid

01. 07. 2019. 18:00

М.Каличанин

Nalazimo se već na kraju treće decenije od kada je srušen naš „Berlinski zid”, od kada je najpre posrnuo, a onda i poklekao socijalizam. Koje bi bile karakteristike ove tri decenije? Po čemu će ih istorija pamtiti? Odgovor ću potražiti na esejističkoj partituri, dakle ne istorijski, a još manje strogo formalno naučno. Neka vreme, od te tri decenije, seciraju okrugli stolovi, debate, zbornici, naučni radnici. Okrećem se eseju. 

Devedesetih sam osluškivao kako u vojnom odseku neki zastavnik ili neka službenica glasno kuca, umesto na klaviru, po pisaćoj mašini. Piše crveni poziv za mobilizaciju sa onim radikalski poznatim: „Otadžbina vas zove”. Dok odzvanja zvuk pisaće mašine „oliveti” iz neke kriptozaštićene prostorije, nekako u isto vreme ta mašina buši i rupu u duši onih kojima je poziv namenjen. Koliko je onih koji nisu dobrovoljno otišli na Vukovar, Osijek, a posle se vratili, ako su se vratili, drugačiji nego što su tamo pošli. Neko je za to kriv. Kod nas niko. Apsurd je tim veći što se sve zna – i ko je procenjivao, ko sastavljao spiskove, ko nahuškavao, ko je bio dobrovoljni davalac tuđe krvi.

Oni danas ćute, ne oglašavaju se, čak ni na godišnjicu kada je konačno „oslobođen srpski Vukovar”. Nema ih, ne u sredstvima javnog informisanja, nego ni u mnogo liberalnijim pisanijama, na društvenim mrežama, u tvitovima, na „Fejsbuku”. Stide se. Bio je to poraz gori od onog vojničkog, ratničkog, onaj koji se zove moralni pad jednog doba i sistema u njemu. Međutim, nisu svi bili isti i u tim zamućenim devedesetim. Velika je razlika između vojnika koji su služili redovni vojni rok i zatekli se na Košarama, branili Srbiju i onih koji su slali druge, mobilisane, ali ne svoje, na tuđe, na Osijek. Oni su rušili Srbiju, dok su je oni sa Košara branili.

Nažalost, bilo je mnogo više rušitelja nego pravih branitelja, mnogo više onih koji su se na nacionalističkim parolama penjali ka vrhovima vlasti, dok je Srbija tonula sve niže. Na sve ovo hrvatski nacionalisti odgovorili još surovije progonom celog jednog naroda. Mašina „oliveti” na kojoj je ispisivana sudbina mnogih nalazi se danas zatrpana na đubrištu izvan Novog Sada, na deponiji, upakovana, sa mašnicom, u svoju do kraja neispričanu priču. Tako se zatrpava(la) naša istorija. 

Drugu deceniju, onu posle 2000, karakteriše jedna parola iz doba vesternizovanog načina naše tranzicije, na kojoj je otporaški ispisano: „Radnici nisu na prodaju”. Prodavali smo (ili predavali) radnike. I to jeftino, da bi na tom ekstraprofitu neki novi mnogo zarađivali. Klasne suprotnosti su zaoštravane, posledice će se osećati još decenijama kasnije. U ekonomiji se račun zna – što jeftinije kupiš, više zaradiš.

Razlika je samo u sitnici, šta je u ovoj „Gausovoj krivoj” postalo jeftino i ko (radnici), a šta dobro kupljeno i kome? I o tome se ćuti. Pisaće mašine miruju, rade neki virtuelni, nevidljivi portali, transferi, „ruka ruci, nismo Turci”. Ogromne vrednosti prelivaju se u gluvo doba noći, da ih dan i sunce ne vide. Vide se samo njihove senke kada niču svugde okolo, po principu: „gde prazno mesto vidiš, ti temelje zvekni”.   

Treća decenija je koktelizovana mešavina prethodne dve decenije, u koju smo ušli duboko zaglavljeni u sopstvenom blatu, u stidu i prevarama, moralnom srozavanju i padu ekonomije. Kola zaglavljena do glavčine. Vlast pokušava da ih izvuče, podmeće poluge, upreže strane investitore, moljaka za pomoć. Domaćim, pak, neretko preti, podvikuje, sve češće „vuče za uši” neistomišljenike. Teško sve to ide. Bujica spira sve sa zemlje i pravi nove puteljke, prolaze kojima inercija traži svoje oduške. Dva puteljka postaju najtragičnija, jedan je raseljavanje sela, a drugi izvoz našeg najvrednijeg resursa, mladosti i pameti Srbije, izvoz naše budućnosti. Prostori nam se prazne, duhovnost odlazi. To je karakteristika inercije koja se valja u trećoj deceniji posle sloma „mrskog komunizma” i vremena posle njega kojeg su pojeli skakavci. A napolju u drugoj i trećoj generaciji gubimo nešto još dragocenije: gubimo svoj jezik, svoj identitet.

Na teškoj smo klackalici, ili ćemo srljati ka Hazarima i nestajanju, ili nekako, bar držeći se zubima za vetar, zadržati ne teritoriju, već stanovništvo. Kantar je ovo koji vaga dva tasa, od kojih je na jednom posložen branik domovine, a na drugom ispisan branik civilizacije. Šta će prevagnuti: „krv i tlo” ili odnosi koji odgovaraju čoveku, humanosti, ljudskosti bez prideva i kolektivnog tiranisanja? Zavisi, ipak, sve od nas, od većine. 

*Publicista, bivši član Savezne vlade (u SFRJ)