Sa­mo­zva­ni po­mi­ri­telj

27. 06. 2019. 08:48

Д. Стојановић

Do pre ne­ki dan či­ni­lo se da je vre­me me­dij­ske upo­tre­be u Sr­bi­ji Vla­di­mi­ra Pa­vi­će­vi­ća i nje­go­ve is­pra­zne re­to­ri­ke ne­po­vrat­no pro­šlo, a on­da se taj po­li­tič­ki kon­ver­tit, sa­da pri­re­pak Đu­ka­no­vi­će­vog DPS-a, po­ja­vio na dve ov­da­šnje te­le­vi­zi­je s man­trom da su za po­gor­ša­nje srp­sko-cr­no­gor­skih od­no­sa kri­ve obe stra­ne. Pri­tom je, iz­be­gav­ši da se iz­ja­sni o vi­še­go­di­šnjem apart­hej­du pre­ma Sr­bi­ma u Cr­noj Go­ri, po­ku­šao da se pred­sta­vi kao spo­na iz­me­đu dve dr­ža­ve, ne­ka­da­šnja „dva oka u gla­vi”, kao me­si­ja za vra­ća­nje sta­re lju­ba­vi iz­me­đu Sr­ba i Cr­no­go­ra­ca.

Pa­vi­će­vi­će­vo je pra­vo da se od­re­đu­je/ne od­re­đu­je pre­ma ne­kom pi­ta­nju i pro­ble­mu, ali je kraj­nje li­ce­mer­no, i za ogrom­nu ve­ći­nu Sr­ba (ma gde bi­li) uvre­dlji­vo, da ih on pod­u­ča­va i „sje­tu­je” šta da či­ne. Pro­sto za­to što Vla­di­mir Pa­vi­će­vić, ni po ide­ja­ma, ni po mi­nu­lom po­li­tič­kom ra­du, ne pred­sta­vlja per­so­nu ko­joj se mo­že ve­ro­va­ti, i od ko­je se mo­že ne­što ve­li­ko a va­lja­no ču­ti. 

Ovaj ne­ka­da­šnji po­sla­nik u par­la­men­tu Sr­bi­je, zbog ne­po­sto­ja­no­sti za­ki­ćen i epi­te­tom „po­li­tič­kog na­jam­ni­ka”, u me­đu­vre­me­nu je od­je­zdio u Cr­nu Go­ru, gde kao li­der mi­nor­ne stran­ke (ni­ma­lo slu­čaj­nog ime­na – „Cr­no­gor­ska”) ve­što iz­be­ga­va oštri­je za­me­ra­nje Đu­ka­no­vi­će­vom re­ži­mu, upr­kos či­nje­ni­ci da je taj du­go­tra­ju­ći re­žim, sa ja­snim obe­lež­ji­ma dik­ta­tu­re, sve okrut­ni­ji pre­ma po­li­tič­kim ne­is­to­mi­šlje­ni­ci­ma, po­seb­no pre­ma ta­mo­šnjim Sr­bi­ma. 

Pa­vi­će­vić sa­ve­tu­je Sr­bi­ji da raz­go­va­ra s Đu­ka­no­vi­ćem, ali isto­vre­me­no iz­be­ga­va da po­sa­ve­tu­je Đu­ka­no­vi­ća da za­u­sta­vi dis­kri­mi­na­ci­ju Sr­ba u Cr­noj Go­ri, iz­ra­že­nu na vi­še na­či­na – od hap­še­nja nji­ho­vih po­sla­ni­ka i dis­kva­li­fi­ka­ci­ja pri za­po­šlja­va­nju, do iz­go­na iz dr­žav­nih slu­žbi i uda­ra na Srp­sku pra­vo­slav­nu cr­kvu i nje­nu vi­še­ve­kov­nu imo­vi­nu. 

Nar­ci­so­i­dan pre­ko me­re i za­net udva­ra­njem auto­šo­vi­ni­sti­ma u Sr­bi­ji i de­lu ov­da­šnje opo­zi­ci­je, ovaj sa­mo­pro­gla­še­ni mi­ro­tvo­rac ne vi­di, ili ne­će da vi­di, da nje­go­va za­mi­šlje­na mi­si­ja (ne­po­zna­tog upo­ri­šta) ne­ma ni­ka­kve šan­se dok „na do­ma­ćem te­re­nu” ne uči­ni ne­što što bi ga mo­glo pro­mo­vi­sa­ti u iskre­nog bor­ca za prav­du, isti­nu i sti­ša­va­nje stra­sti iz­me­đu dva naj­bli­ski­ja na­ro­da na Bal­ka­nu.

Sve dok nje­go­vi sta­vo­vi bu­du ma­nje-vi­še u funk­ci­ji to­le­ri­sa­nja ili od­bra­ne Mi­lo­vih opa­snih „dr­žav­nič­kih” po­te­za, Pa­vi­će­vić će osta­ti po­li­tič­ki Pig­mej, ne­do­ra­stao ozbilj­nom po­slu i ve­li­koj ulo­zi, za čim, u vla­sti­toj uobra­zi­lji, to­li­ko te­ži. Po­se­do­va­nje dr­ža­vljan­sta­va Sr­bi­je i Cr­ne Go­re, či­me se hva­li, pre­ma­lo je za ulo­gu ko­ju bi ra­do da igra u srp­sko-cr­no­gor­skim od­no­si­ma, da­nas kom­pli­ko­va­ni­jim ne­go ra­ni­je. 

Jo­vo Vu­ko­vić, No­vi Be­o­grad