Kako Zapad vidi Balkan

03. 08. 2019. 18:00

(Срђан Печеничић)

Nedavno je krasni mladi čovek Novak Đoković, u velikom stilu, nakon divovske borbe koja je trajala puna četiri sata i 57 minuta, pred očima cele svetske javnosti pobedio ljubimca cele zapadne hemisfere Rodžera Federera.

Engleska publika je iz sveg grla i listom navijala za izabranika njihovog srca Federera. Kad Đokovićev servis ne bi uspeo, kad bi mu se loptica izmakla prešavši liniju terena, engleska publika je to propratila s neskrivenim olakšanjem, oduševljenjem.

Zašto Novaka Đokovića ne vole u zemljama zapadne Evrope i u Americi ? Da li se on nešto zamerio surovom kapitalizmu zato što pošteno da poštenije ne može biti na kraju turnira uzima novac koji mu kao pobedniku teniskog turnira pripada? A stvar se s protokom vremena nimalo ne popravlja za Novaka, premda na kraju meča ne prestaje da nesebično šalje publici svoje srce i to na sve četiri strane terena. Došlo je dotle da je pariski sportski dnevnik „Ekip” nakon Vimbldona objavio tekst samo u štampanom izdanju ili za onlajn pretplatnike pod odličnim naslovom: „Le mal-aimé vous salue bien” (Malo voljen (Đoković) vas pozdravlja rado).

Nemojte ni slučajno da pomislite, a kamoli još i da kažete, da, eto, niste nikad osetili jednu baš specijalnu vrstu prezira, ciničnog podsmeha i ironije tako uočljivih na njihovim usnama, kad biste rekli da na zapad stižete iz neke zemlje – istočne Evrope. Pa i Danilu Kišu, tom velikom našem književniku, dogodilo se da su ga pariski intelektualci u početku s ponižavanjem dočekali, mada je on, ispostaviće se kasnije, bio daleko veći intelektualni kalibar od te surove gomile umišljenih i prepotentnih intelektualaca sa pariskog Sen-Žermena. Kad su ga provokativnim tonom pitali odakle dolazi (a znali su jako dobro odakle) Kiš bi im odgovorio – „iz Afrike”.

Možeš se u zapadnoj Evropi i na glavu postaviti, te pričati, recimo, da bi oni još po granama i u mraku hodali da ne beše čoveka sa naših prostora Nikole Tesle koji je svojim genijem izmislio struju – malo će ti to biti od pomoći. Nastaviće da te gledaju belo kao onaj taksista iz priče kojem ne ostane ništa u rezervoaru, pa neprestance motri brojku na benzinometru dok grozničavo sipa benzin u svoj prazni rezervoar.

Da li mi koji dolazimo iz „istočne Evrope” Zapadu nismo po ukusu samo zarad činjenice da dolazimo sa za njih još primitivnog Balkana? Hteli mi to priznati ili ne, u zapadnoj Evropi doživljavaju Balkan kao sistem beskrajnih i podlih smicalica među tamošnjim ljudima. A kad se na to dodaju pogubna rak-rana zvana nacionalizam, ucene među balkanskim „banana državicama” (doći će red na tebe da uđeš u EU, e tad se čuvaj moje osvete), podmetanja, onoga „neka komšiji crkne krava”, opake ljubomore, zavisti, inata i inaćenja – stižemo do rama slike Balkanca. Slike koja se prelama u (pod)svesti jednog građanina sa evropskog zapada.

Geografsko područje Balkana je baš dušu dalo za sociologe da istražuju raznorazne devijacije ljudske prirode i naravi balkanskih plemena, novokomponovane balkanske feude i njihove feudalce, mahinacije i mahere, korupciju i lopove na svim društvenim etapama. Isto tako, Balkan je bogomdan i za istraživanje psihologa, a posebno u onom škakljivom delu psihopatije.

I, sasvim na kraju, nagradno pitanje: Kad Srbija najzad dođe na red da i zvanično uđe u EU položivši pre toga s uspehom sva potrebna poglavlja, šta mislite koja će joj od zemalja članica EU postaviti rampu?

Diplomirani žurnalista i profesor sociologije, živi u Parizu

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista