Varljivi jul

Dragutin Minić Karlo

06. 08. 2019. 18:00

Jul je pokazao da se sve menja, a naročito klima. Postali smo suptropska oblast, pa sve više naginjemo banana-državi. Svi se bune, ne samo opozicija nego i vlast, koja se svađa sa građanima uz podršku naroda. Svi traže pravdu, a ona se sakrila u hrpi papira po kancelarijama institucija. U debeloj hladovini.

Samo se ne menja širi centar Beograda. Napadnut kao Palmira od Isisa. Ruševine preskaču turisti i retki Beograđani, zaostali od velike letnje seobe. Nema više ni stranih plaćenika, mora da su na kolektivnom odmoru, a ostavili samo nekoliko čuvara vatre, koji se bore s vatrogascima svih vrsta. I državnih i paradržavnih. Napadnut je i Šabac, poslednje uporište građanske svesti, kao ono jevrejska tvrđava Masada, koja je, po naređenju imperatora, ipak osvojena. Doduše, uz kolektivno samoubistvo branilaca i poruku: „Naša tela možete imati, ali dušu (u ovom slučaju glasove) ne.”

Građani su naoružani do zuba. Strpljenjem. A država se naoružava i s istoka i sa zapada. S tim što zapadno oružje plaća. Zlu ne trebalo. Režimski tabloidi ne propuste da svako rusko oružje proglase svemirskim i krste ga kao „ubica tenkova, ubica helikoptera, ubica brodova”…

Srbija ipak ima najubojitije oružje zvano – Novak Đoković, kojim nanosi uglancanom Zapadu poraz za porazom, što za njih već postaje frustrirajuće, jer nanosi veliku štetu imidžu izuzetnosti. Tome je doprinela i Rumunka Simona Halep, pa se svi čude iz kojih to balkanskih gudura izlaze ovi asovi.

Ide avgust i one silne proslave „Oluje”, pa će možda melem na našu ranu biti osuda zločina kosovskih Albanaca, koja bi pokazala da neke pravde ipak ima. Makar neke.

Što se Kosova tiče, nisam nadležan. Ima ko je izabran i ko može, a možda i mora da reši taj problem.