Svetla strana medalje
Nemam nikakvih namera da vam solim pamet ni da vam naturam svoje mišljenje, samo ću vam ispričati ono što sam doživeo za relativno kratko vreme.
Sedmog maja ispred Narodne skupštine krenula je bajk-rok mirovna misija broj dva. Milić Radević, predsednik „Harli Dejvidson” kluba za Srbiju (inicijator i koorganizator ove akcije), i ja pustili smo golubove mira da bismo pokazali da idemo u severni deo Kosovske Mitrovice bez zlih namera. Skupilo se oko 700 bajkera sa svih strana (međunarodni skup, kao i prvi put), a usput nam se pridruživalo sve više i više motordžija. Vrlo šarenoliko društvo. Moj prijatelj Žika Živac je dovezao čitav vozni park, dva-tri motora (od kojih jedan sa prikolicom) i dva prateća vozila. U jednom se vozio i penzionisani general policije i aktivni roker Milošević. Posebno me je oduševila prava princeza Linda Karađorđević, koja je na onom glupom graničnom prelazu koji to u stvari nije, obukla kombinezon, stavila kacigu i sela kod Andre na motor i tako ujahala u Kosovsku Mitrovicu. Dokazala je da nije princeza na zrnu graška.
Gazda Elp pumpi je bio jedan od retkih sponzora ove akcije i dao nam je jedno džabe sipanje goriva na pumpi u Vrčinu gde smo održali improvizovanu konferenciju za novinare. Iza pumpe na nebu pet aviona je izvodilo bravure. Pored motorizovanih jedinica imali smo i avijaciju, konstatovao sam.
Jaka kiša nas je dosta omela, kolona se razvukla 10–15 km, pa smo se čekali na toj „granici”. Naoružani samo srpskim zastavama ponosno smo prozujali na teritoriju kvazidržave, kroz špalir zbunjenih Pakistanaca koji su tu pali s marsa. „Granica” je po drugi put bila ukinuta.
Nisam dovoljno rečit da vam opišem osećaj sreće i ponosa dok smo putovali, a sa obe strane puta nas je pozdravljalo sve srpsko što može da hoda. Nije tu bilo nikakve politike. Babe, dede, ljudi, majke s bebama, gomila dece, svi su dizali tri prsta uvis.
’Ajde Srbi, ali istim znakom su nas pozdravljali i Nemci sa bornih kola parkiranih sa strane?!
U Kosovskoj Mitrovici smo dočekani kao narodni heroji. Brojni okupatori štite pravu granicu, most na Ibru dok bajkeri obilaze počasni krug kroz špalir presrećnih građana.
I svima puna srca. Bajk-rok misija je jedina prava konkretna podrška Srbima na Kosovu i oni to znaju i osećaju.
Desio se i koncert. Svirali su besplatno: Bušmani iz Bajine Bašte, Ritam nereda iz Novog Sada, Partibrejkersi, Đorđe David i Gang, Skvo i Riblja čorba. Bio sam jezivo promukao, ali taj koncert, koji nam je svima bio više od koncerta, jednostavno sam morao da otpevam. U povratku oni zalutali Pakistanci, kada su prepoznali da smo deo misije, samo su rekli: Đi, đi... To na pakistanskom verovatno znači: ne trebaju dokumenta, izvinite što smo ovde, slobodno produžite dalje, Kosovo je Srbija... Ili sam ja to malo slobodnije preveo.
TAMNA STRANA MESECA
Nekoliko dana posle velikog događaja u Mitrovici otišao sam ponovo na Kosovo u mesto po imenu Vrbovsko.
U Bujanovcu smo ostavili zmaja (krš od golfa sa BG tablicama) i seli u kola sa gnjilanskom registracijom.
Vozač se prekrstio i krenuo.
Granica je bila prava. Nešto malo vojske sa naše strane i Šiptari na šiptarskoj strani. Zezaju vozača zbog neispravnog svetla, ali nas puštaju.
– U ovom selu su kidnapovali osmoro iz našeg sela – kaže nam domaćin dok prolazimo kroz Dobrčane.
Prolazimo kroz Gnjilane. Skrećemo levo od Bulevara UČK, pored reke. Na levoj obali je nešto preostalih srpskih kuća i crkva jako dobro osvetljena reflektorima sa zgrade Kfora.
Opet idemo kroz sela striktno poštujući saobraćajne propise i ograničenja, jer su kazne drakonske a sprovodi ih šiptarska vlast.
– Sada je bolje, ranije su nas gađali kamenicama.
Prolazimo kroz Vitinu. Tamo nema skoro ništa srpsko.
– Lakše je njima u Mitrovici, ima ih 13.000, to je bre, vojska, a imaju i leđa.
Sela idu naizmenično, jedno šiptarsko pa jedno srpsko. U Vrbovskom me je celo selo dočekalo ispred sale. Iako sam bio uredno izreklamiran, mnogi nisu verovali da ću doći. Imao sam veliku tremu pred nastup. Ozvučenje je krčalo, zujalo, prekidali su kablovi, čulo se kad pričam, kad pevam ne – osim onih najbližih. Usred nastupa sam prešao na drugi kraj sale i popeo se na sto da bih malo rasteretio kablove. Sve je bilo katastrofalno i fenomenalno u isto vreme.
U povratku nas je zaustavila šiptarska policija. Gledaju sva dokumenta.
– Stalno nas zaustavljaju i prčkaju, otvori gepek, gde ti je oprema, može samo dve flaše vina preko granice...
Jedan me je prepoznao po ličnoj karti i smrtno uvredio – zar ovaj još peva?
Kad smo konačno stigli u Bujanovac vozač se ponovo prekrstio.
U Kosovskom Pomoravlju živi oko 30 posto Srba raštrkanih po selima. Nisam više pametan da bilo šta više predlažem, samo znam da do njih političari ne dolaze, a i ludaci kao ja su retkost, i da im je pomoć oko opstanka više nego potrebna.