Pola Evrope ne veruje evrokratiji

28. 05. 2008. 22:00

Kod poluvekovnog integrisanja – koje je počelo 1952. godineudruživanjem maloevropske šestorice, pa onda kroz pet faza dospelo 2008. do Unije 27 različitih država od portugalskog zaleđa i britanskih ostrva, preko ponovo sjedinjenih nemačkih zapadnih i istočnih pokrajina, sve do poljskog istoka i finsko-švedskog Arktika – nerealno bi bilo očekivati da sve ostane u prvobitnom kalupu. Menjalo se i menja se sve: ime, prostor, ciljevi, strateške ambicije, finansijska akumulacija, pa i interna neujednačenost.

Zaslužuje poštovanje što se od šestorice u maloevropskoj Montan uniji, nazvanoj 1952. „Zajednica za ugalj i čelik” okupljenoj da se zaštiti od obnovljenog nemačkog kolosa, dospelo do Unije 27 evropskih država sa blizu pola milijarde stanovnika koje ne razdvajaju državne i carinske granice, a ipak su jedni uzdignuti u bogatu evrozonu, a drugi skromno zaostaju po periferiji. I prva i druga polovina koristi najupečatljiviji uspeh Evropske unije: poboljšavanje životnog standarda stanovnika i obezbeđivanje radnih mesta i zarada.

A upečatljivo se razlikuju po tome što u 14 država EU cirkuliše samo zajednički novac – evro, dok su u ostalih 13 država članica EU zadržane i dalje njihove nacionalne valute.

Širom EU je – prema podacima Evrostata – nezaposlenost od prosečno 10 odsto u 1992. godini smanjena u 2006. godini na prosečno 7,5 odsto. Ali, ne svuda. U Nemačkoj je u istom periodu od 6,1 odsto povećana na 7,8 odsto, u Švedskoj od 4,9 na 5,5 odsto, u Luksemburgu od 1,6 na 4,6 odsto, u Češkoj od 2,6 na 6,6 odsto, u Estoniji od 1,9 na 4,2 odsto, u Letoniji od 2,7 na 6,3 odsto, u Portugaliji od 5 na 7,4 odsto.

U Poljskoj je 1990. godine bilo 6,5 odsto nezaposlenih, a posle ulaska u Evropsku uniju je u 2007. godini nezaposlenost dostigla 11 odsto. Poljski zemljoradnici su iz straha od jeftinijeg, subvencionisanog agrarnog uvoza iz EU ogorčeno demonstrirali, blokirali ulice, njihov pokret „Samooborona” naterao je potpredsednika Sejma na ostavku, a premijer Lešek Miler, izgubivši poverenje, dan posle učlanjivanja Poljske u EU 2. maja 2004. podneo je ostavku.

U Briselu je zapaženo da učlanjivanje u EU ubrzava raspadanje malih seoskih gazdinstava i naglo povećava nezaposlenost u Poljskoj. Poslednjih tri-četiri godine stotine hiljada Poljaka nagrnuli su u Francusku i Englesku u potrazi za poslom. Podaci Evrostata pokazuju na to daje izrazit rast procenta nezaposlenosti mladih Evropljana do 24 godine starosti: u Poljskoj je 2005. dostigla čak 35 odsto, u Slovačkoj 29, Grčkoj 26, Rumuniji i Italiji 24, a u Francuskoj 21 odsto.

Privredni uspon u EU, naročito u povlašćenim zemljamaevrozone, nije ulio očekivano poverenje u institucije EU. Evropska komisija EU je preko službe „Evrobarometar” saopštila da se polovina građana u Evropskoj uniji izjasnila da nema poverenje u rukovodeći aparat EU u Briselu (koji sada broji već više od 40.000 službenika).

Prošle jeseni se broj građana u EU koji veruju Evropskoj komisiji (odlučujućoj instituciji u Uniji) smanjio od 52 na 50 odsto. Znatno je opalo poverenje građana, naročito u Velikoj Britaniji – na samo 22 odsto, Italiji na 50 odsto, Austriji na 48 odsto i u Nemačkoj na 46 odsto.

Nepoverenje se povećalo takođe usled niza zloupotreba dužnosti i korupcije visokih zvaničnika u briselskoj centrali EU. Suprotno praksi u zemljama njihovog porekla, visoki funkcioneri u centrali EU produžavaju sebi mandat čak četiri-pet puta. Nemačka političarka Doris Pak (65) drži rekord, u poslaničkoj fotelji Evropskog parlamenta sedi već 17 godina (od 1991) i izuzetno je aktivna, zatim Ginter Ferhojgen, takođe Nemac od 1999. je u Evropskoj komisiji, najpre član a od 2005. potpredsednik. Španac Havijer Madarijaga Solana školovan u SAD, ministrovao u Madridu, a u Briselu je već 13 godina, od 1995. bio je generalni sekretar NATO-a, od 1999. generalni sekretar i šef spoljne politike Evropske unije.

Najduže svrstani u vrhovima EU najviše su i doprineli da više od polovine Evropljana danas nema poverenja u komandne institucije Evropske unije.