Obmane iz Bele kuće
Od našeg stalnog dopisnika
Vašington, 28. maja – Ključne odluke američke administracije, koje su obeležile dva predsednička mandata Džordža Buša, bile su „velike greške”, tvrdi bivši portparol Bele kuće Skot Meklelan (40). Vašingtonski vrh je obmanjivao javnost o razlozima za rat protiv Iraka, koji nije trebalo ni pokretati, a potom je i neodgovarajuće reagovao na katastrofalni udar uragana koji je opustošio Nju Orleans i okolinu, tvrdi sada čovek, koji je je po dužnosti (od 17. jula 2003. do 26. aprila 2006. godine, posle podnete ostavke) pred javnošću pravdao postupke državnog rukovodstva.
Takvi iskazi su prva oštra kritika na račun aktuelnog američkog lidera iz njegovog „teksaskog kruga”. Meklelan je, podseća se, bio 1999. portparol Buša kao guvernera Teksasa, a godinu dana i njegov sekretar za štampu u predsedničkoj izbornoj kampanji.
Optužbe koje će, izvesno, povećati već nagomilano nezadovoljstvo radom vladajuće ekipe, Meklelan je izneo u memoarima pod naslovom „Šta se dogodilo: Bušova Bele kuća iznutra i vašingtonska kultura obmane”. U prvim prikazima se ističe da knjiga (tek treba da se zvanično pusti u prodaju) sadrži ocene koje je malo ko očekivao od čoveka koji je donedavno bio među ljudima od najvišeg predsednikovog poverenja.
Objašnjavajući svoj postupak, Meklelan kaže – kako prenosi „Vašington post” – da je „kao i mnogi Amerikanci zabrinut otrovnom atmosferom u Vašingtonu” pa je želeo da čitaocima „pruži otvoren i častan uvid” u zbivanja u Beloj kući i ponudi „pouke koje bi se iz njih mogle izvući”, a sve s nadom da bi to moglo da „doprinese da se Vašington promeni nabolje i uzdigne se iznad preteranog strančarenja koje ga prožima više od 15 godina” (što je razdoblje koje obuhvata i predsednikovanje Bila Klintona).
U svojoj knjizi, štampanoj na 341 stranici, mehanizam odlučivanja o ratnom pohodu na Irak on opisuje kao proces u kome je vlast „skrivala istinu”, dok je Buš upravljao krizom tako da izgleda da je „upotreba sile jedina praktična mogućnost”. U „neprestanoj kampanji” glavni je cilj bio da se „izmanipuliše javno mnjenje tako da bude u prilog predsedniku”.
Najviše kritika je, proizlazi iz prikaza, upućeno najbližim svojevremenim predsednikovim saradnicima, naročito Karlu Rouvu, koji je važio za „strateškog arhitektu”. Njemu, kao i Luisu Libiju, kasnije osuđenom glavnom savetniku potpredsednika Ričarda Čejnija, zamera posebno na prikrivanju činjenica u aferi (povezanoj sa otkrivanjem neosnovanosti optužbi da se Bagdad snabdeva materijalom za atomsku bombu) nedozvoljenog obelodanjivanja identiteta tajne agentkinje CIA. Autor priznaje da je i on lično bio „navučen” da javnosti iznosi neistine o tom skandalu, o kome je istinu saznao (a sluti da je u neznanju držan i Buš) tek znatno kasnije.
Kao „krupnu grešku” okarakterisao je i reagovanje administracije na uragan „Katrina” (leta 2005). Iako je jug zemlje tada pretrpeo jednu od najvećih katastrofa, Bušova administracija je „nedelju dana odbijala da prizna takvu činjenicu”... „Šta se dogodilo…” sadrži i žaoke o ponašanju šefice diplomatije Kondolize Rajs. Uz ostalo – prenosi „Njujork tajms” – da je znala „da „očuva svoje ruke kao neuprljane i kad stvari idu loše” i „da se prilagodi potencijalnim problemima… tako da iz njih proiziđe kao zvezda”.
Meklelan nije poštedeo ni medije. Bili su, smatra, previše popustljivi prema Beloj kući, pogotovu kad se spremala za irački rat. Da je štampa bila „na nivou”, dodaje, bolje bi služila društvu.
Buš mlađi se zarekao da će ostvariti ono što nije pošlo za rukom njegovom ocu, nekadašnjem predsedniku, Bušu starijem, konstatuje se takođe u knjizi. Stoga je sadašnji predsednik delovao kao da je u „stalnoj kampanji – ne objašnjavajući, ne izvinjavajući se i ne odstupajući”, a što je dovelo do još gorih postupaka u stilu: „nikad promisliti, nikad preispitivati i nikad ne praviti kompromise”.
Do jutros Bela kuća nije reagovala na memoare svog „insajdera”. Hroničari podsećaju da se Buš od Meklelana, kao portparola, oprostio dajući mu niz komplimenata, uz ostalo – da je „zaista na najbolji način reprezentovao svoju porodicu i našu zemlju” i da će „biti teško naći zamenu za Skota”…