Bernard Šo i ćirilica
Mnogo svetski poznatih književnika iz raznih zemalja ima svoju ulicu u Beogradu. Možda takvu počast, iz određenih razloga, zaslužuje i čuveni irski pisac Bernard Šo (1856–1950), dobitnik Nobelove nagrade 1925. godine. Iako nikad nije boravio u Srbiji, mada je 1929. godine posetio Cetinje i Dubrovnik, ovaj velikan svetske književnosti odavno je svojim literarnim delima prisutan na našim kulturnim prostorima. Jer, njegove pozorišne drame – „Pigmalion”, „Kandida”, „Đavolov učenik”, „Čovek i natčovek” i druge, a napisao ih je preko 50 tokom svog dugovekog života, godinama su prikazivane, a neke se i sada nalaze na repertoaru pojedinih pozorišnih kuća širom Srbije. Takođe, brojni naši glumci su se afirmisali upravo uspešnim ulogama u njegovim komadima. A glumica Radmila Andrić ušla je u Ginisovu knjigu rekorda za najduže neprekidno izvođenje, 39 godina, jedne predstave u istoj podeli, u pozorišnom komadu „Dragi moj lažljivče”, nastalom na osnovu bogate zbirke Šoovih ljubavnih pisama.
Interesantno je pomenuti da je Šo početnu literarnu slavu stekao sa jednim od svojih prvih dramskih dela – komedijom „Oružje i čovek” na temu romantične ljubavi za vreme Srpsko-bugarskog rata 1885. godine.
No za nas Srbe, posebno drago je saznanje da je ovaj slavni pisac i mislilac bio oduševljen srpskom azbukom, smatrajući je najsavršenijim pismom na svetu gde se „piše kako je izgovoreno, a čita kako je napisano”. Za razliku od njegovog engleskog jezika, u kojem se pojedina slova i mnoge reči čitaju i izgovaraju drugačije nego što su napisani. Stoga se zalagao da se komplikovani engleski alfabet reformiše i uprosti, pa je u svom testamentu zaveštao 367.000 funti, što je oko 48 miliona dinara, onome ko pojednostavi englesku abecedu po uzoru na srpsku azbuku.
Međutim, ova vredna nagrada i posle više decenija ostala je neuručena jer se još uvek nije pojavio neki „britanski Vuk Karadžić”.
Imajući sve ovo u vidu, mislimo, da bi u našem glavnom gradu trebalo, slično drugim piscima, i Bernardu Šou podariti jednu ulicu, čiji naziv bi, naravno, bio ispisan omiljenom mu ćirilicom.
Sveta Jokić,
Beograd