Zvezda Vilnjusa
Imati iza leđa silu saveznika pomaže samopouzdanju, ali i godi sujeti. Znači to – kada se tušta i tma državnika Evrope, Nemačke, Francuske, Britanije, Španije, Italije…, sila koje su krojile i prekrajale kontinent (a da se i ne pominje svih 27) sjati na Brdo (svojevremeno Brdo kod Kranja) da bi njihovom odlučivanju o nečem važnom, recimo, „šta s Balkanom”, predsedavala Slovenija. Da li bi Balkan ikada bio „u rukama” Slovenije, da Slovenija nije deo EU?
Ali, kao i kada su akteri smrtnici, ne treba se zaneti u moći, stečenoj prisustvom jakih zaštitnika. A izgleda da se baš to dogodilo Vilnjusu, isprečenom između Brisela i Moskve.
Slično Sloveniji, zamišljenoj „nad pitanjem Balkana”, jedna od najnovijih „zvezdica evrokruga” Litvanija naborala je državničko čelo nad pitanjem budućnosti EU i Rusije. Ili, tačnije, nad odlukom početi ili ne početi pregovore o saradnji, kojom dva geopolitička masiva kontinenta nastoje da premoste period od makar jedne decenije, nadajući se da će za to vreme steći bar pojam o tome – šta će konačno biti s onim drugim?
Da li će EU zastati na ovom što ona (i posle pedeset godina) prevashodno jeste, pakt o zajedničkom tržištu s nešto naraslim ambicijama svetskog faktora? Ili će sve ove diplomatske trke, ofanzive i odbrambene „osovine”, u četvorouglu Berlin–Pariz, Pariz–London, Pariz–Varšava, dovući karavan na kolosek samostalne sile, s diplomatijom i vojskom, opskrbljenom da ratuje?
Sudeći po njenom ponašanju, Rusija procenjuje da će se priča završiti onim prvim. Te zbog toga i pripomaže, u meri u kojoj je to u njenoj moći, da „veliki” kontinenta razaznaju svoje energetske, investicione i druge interese i dogovore se s Moskvom. Na račun trabanata, naravno.
Rusija, koja ne drži do dostojanstva i prava pojedinog sopstvenog građanina, ne može razumeti da postoji takvo isto pravo pojedinog malog naroda. Odatle te njene, nimalo nove teorije, o tobože prirodnim potrebama Moskve da oko granica ima krug samo njoj lojalnih državica.
Ali, do kada će Rusija, kojoj planina dolara od energije nije dosad rešila ni jedan od kriznih unutrašnjih problema, ni tinjajuće nezadovoljstvo potisnutih nacionalnosti, ni birokratsku paralizu i potkupljivost vlasti, ni borbenu osposobljenost vojske, ni kriminal, ni bunt siromašnih – opstati, ako ne požuri i evropeizuje se? Ako zaista ne ostvari to što o pravdi i slobodama govori njen predsednik Medvedev?
Odgovori su nešto što Evropa nastoji da nasluti, tokom primene pakta EU i Rusije o saradnji. Možda i „razmišljajući” u nekom deliću svog političko-intelektualnog bića o eventualnom stapanju ortodoksija u „državu-kontinent” tamo dalje u budućnosti. Kakve li fantazije! Ipak, upućenost resursa i korisnika resursa „na susret”, nešto je o čemu ne odlučuje politika, već uvek njena premoćna gazdarica ekonomija.
Međutim, nazad na početak – samopouzdanoj, i svoj narasloj od osećaja svoje novostečene zaštićenosti Litvaniji. Ona je, ne hajući za smisao već držeći se simbola, same reči „sporazum” EU i Rusije, zaošijala pravom članice EU na veto. Nema razgovora o sporazumu, dok... Bože, koliki spisak preduslova Moskvi. Da prvo prizna sovjetski „masakr” nad litvanskim graničarima 1991. Da objasni nestanak litvanskih „biznismena” u Rusiji (koliko je tek pa ruskih, „nestalih” zajedno s njima!). Da dovede u red neispravan naftovod do litvanske rafinerije. Da na miran način razreši tzv. zamrznute konflikte, od Abhazije i Pridnjestrovlja do Nagorno-Karabaha. Da...
Pola godine unutarevropske diplomatske vršidbe i meljave! Berlin s Parizom. Berlin i Pariz sa Švedskom i Poljskom. Onda, Stokholm i Varšava s Vilnjusom. Dok najzad i Litvanija nije, eto, pristala da se to što ona s Rusijom ima bilateralno odvoji u jedan privesak, da se privesak obesi o klin stola za kojim će se pregovarati, te da svaki za tim stolom može, kada mu se god prohte, da dohvati i pročita o ruskim nepravdama Litvaniji.
A da se u preostalo vreme utvrđuju pravila saradnje s obzirom na to da „dve Evrope” žure ka nekim sastavcima.
Naravoučenije? Nije jednostavno kad zvezde u sazvežđu umisle da su istog sjaja.