Stari talambas
Inflacija u Srbiji još nije počela da „galopira”, jer je ne podstiče sunovrat kursa dinara, ali se opasno približava cifri od 15 procenata. Da li će je i nadmašiti u nekim lošim snoviđenjima, pogotovo zbog dugotrajne predizborne i postizborne dramatike, u kojoj su ekonomija i privreda u političkom zapećku, ostaje da se vidi. Tek, đavo je odneo šalu.
Inflatorni duh je, jasno je, izašao iz boce. Biće potrebno mnogo vremena, novca, pa i snage da se za početak bar primiri i postupno svede na meru ne tako loše 2006 – oko šest odsto. Ko zna možda bi se već sada za 2008. mogla priželjkivati prošla godina sa „samo” 10,1 procenat. Ali, to licitiranje sa poželjnim stopama u ovom slučaju nije odlučujuće.
Ključno pitanja jeste kako i čime je obuzdati i šta ju je tako podjarilo.
Bez vidljive podrške vlade, koja je i u jeku predizborne aktivnosti isplaćivala povišice budžetskim korisnicima i time „upumpavala” nezarađeni novac u ionako pregrejanu domaću tražnju, guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić, koji još jedini opstaje na antiinflacionom braniku, a i ne bi mogao drugačije, jer mu to piše u opisu posla, nudi proverene lekarije – višu referentnu kamatnu stopu, otežan prilaz kreditima i još neke restriktivne monetarne mere. Začudo još nije zapretio i povećanjem obavezne rezerve.
Razumljivo je što guverner Jelašić strepi da mu se inflacija ne otme kontroli. Po njemu, mi imamo neopravdano visok rast cena u poslednjih godinu dana poljoprivrednih proizvoda od 35,5 odsto. Hleba čak 40 procenata. Mnogo i za kudikamo razvijenije zemlje od naše. Guverner s pravom upozorava da dosadašnje mere vlade, od zabrane izvoza žitarica do interventnog uvoza ulja, nisu bile efikasne. Po njegovim rečima, problem je u nedovoljnoj konkurenciji na našem tržištu, na kome dominiraju monopoli, kako u proizvodnji tako i u trgovini. U poslednjem obraćanju javnosti guverner Jelašić nije mnogo insistirao na prevelikoj javnoj potrošnji i budžetskom rasipanju sredstava, ali i ovo što je rekao – pije vodu.
Zašto?
Koliko god rast cena imao, prevashodno, ekonomske uzroke, ni psihološki nisu za potcenjivanje. Naprotiv. A mi smo, ne samo zbog još bolnih uspomena na 1993, vrlo roviti po tom pitanju. Sve relevantne ankete među privrednicima pokazuju vrlo visok stepen inflatornih očekivanja.
Šta je drugo mogao nego da „mečki” pripreti udaranjem u stari talambas – pretnjom, obećanjem ili najavom, nije bitno, povećanjem cene novcu. I juče ih je učinio skupljim – sa 15,25 na 15,75 odsto. Zajmovi ni pre te stope nisu bili jevtini. Monetarni odbor NBS može da ih i udvostruči. Da zaustavi život svojim merama, ali ko može da nam garantuje da će puzanje inflacije stati. Niko.
Osim realne bojazni, da će linearno povećavanje kamata izazvati velike štete u ekonomiji, smanjivanjem privredne aktivnosti i pada investicija, ključni uzročnici inflatornih očekivanja i pomeranja verovatno će ostati netaknuti.
Guverner svojim merama ne može da ih valjano domaši. Potrebna mu je jaka, odlučna vlada i antiinflaciono opredeljena ekonomska politika. Nje, međutim, nema, a inflacija radi svoje, ne čekajući koalicione partnere.