Punoletstvo jedne histerije
Amerika je ove sedmice obeležila 18 godina od terorističkih napada na Njujork i Vašington. Kad je zarila avione u Kule bliznakinje, Al Kaida je isprovocirala gotovo histeričnu američku reakciju: momentalni udar na Kabul, invaziju na Irak, vansudska pogubljenja, dronove, masovni nadzor i Gvantanamo. Rat protiv terora postaje punoletan, a da na svom najstarijem frontu, u Avganistanu, nije priveden kraju. Toliki je potres bio 11. septembar da je on ubedio američki spoljnopolitički establišment da mora da deluje pošto-poto makar ništa ne postigao, kao što se ocenjuje da ništa nije postignuto u Avganistanu. I zato je predsednik Donald Tramp pod pritiskom da ne povlači vojsku. Sadašnji i bivši kreatori spoljne i bezbednosne politike u strahu su da će Amerika, ako šef Bele kuće vrati trupe kući, priznati da je poražena u najdužem ratu u svojoj istoriji makar Tramp to spinovao kao „kraj rata u Avganistanu”.
GDE SI BIO, ŠTA SI RADIO: Džon Bolton, kome je Tramp ove sedmice dao otkaz na mestu savetnika za nacionalnu bezbednost, simbolizuje ratobornu spoljnu politiku i „prevaspitavanje” drugih država. Posle 18 godina borbe, hiljade žrtava i potrošenih milijardi dolara, ljudi poput Boltona ne umeju da objasne kako talibani još predstavljaju bilo kakav faktor i kako, prema nekim izvorima, kontrolišu polovinu avganistanske teritorije. Prema spoljnopolitičkim jastrebovima, Amerika mora da čuva ugled u Avganistanu makar to značilo da tamošnji rat traje večno. Pre nego što je dobio otkaz, Bolton je ubedio Trampa da prekine pregovore s avganistanskim militantima i odustane od sastanka s njihovim liderima. Ako je i izbegnuto da se ljudi koji su štitili Al Kaidu sastanu sa šefom Bele kuće u Kemp Dejvidu, ne može se izbeći činjenica da su oni i dalje politička snaga u Avganistanu. Čim je pristala da s njima pregovara u Kataru, Trampova administracija je priznala poraz politike Džordža Buša mlađeg i Džona Boltona. To što je njegova ideologija smene režima doživela fijasko u Libiji, Iraku i Avganistanu nije omelo Boltona da se i dalje smatra spoljnopolitičkim stručnjakom i isti recept prepisuje i za Iran, Severnu Koreju i Venecuelu.
Povodom 18 godina od 11. septembra i napada na Avganistan, američki novinari koji su pratili tamošnji rat ocenili su da će Amerika, i pored pritiska koji se vrši na Trampa, na kraju uraditi isto što i u Vijetnamu. Kad joj bude dosadilo, povući će se bez obzira na reputaciju ili na mogućnost da oni protiv kojih se borila ponovo zavladaju.
KO MI KAŽE: Kako prenose mediji, deset minuta je delilo Ameriku od rata s Iranom, na koji je Bolton nagovarao Trampa kad je Teheran letos oborio američki dron u Ormuskom zalivu. Ipak, Tramp se predomislio u poslednjem trenutku. Posle talibana, Sadama Huseina, Muamera Gadafija i Bašara el Asada, vlada u Teheranu izaziva novu paranoju. To se ne dešava toliko u Americi koliko u Izraelu, čiji je premijer ponovo izvadio mape s navodnim iranskim nuklearnim programom čim je shvatio da Tramp želi da se susretne s iranskim predsednikom. Tolika se fama pravi oko tog programa, a niko ne ume da objasni zašto Iran ne bi imao nuklearnu bombu kao što je imaju i brojne druge države.
Paradoksalno je da zemlje koje imaju nuklearno oružje (poput SAD) finansijski iscrpljuju zemlju koja to oružje (još) nema (Iran), a rat najjače zagovara država koja ima takav arsenal, a to negira (Izrael). Mogućnost da SAD i Iran pronađu zajednički jezik toliko je prestravila Benjamina Netanijahua da je, kako je ove sedmice izvestio „Politiko”, naredio službama da postave prislušne uređaje u blizini Bele kuće i špijuniraju Trampa.
Izraelski premijer još više strahuje od mogućnosti da u utorak izgubi izbore. Ako ne pobedi, Netanijahu ne samo da gubi vlast već će mu verovatno biti suđeno i za korupciju. U paničnom strahu od takvog scenarija, predsednik vlade će izjaviti bilo šta pa je pre nekoliko dana kazao da izraelski Arapi žele da unište Izrael i da će pripojiti najveći deo Zapadne obale Izraelu.
KAO KOD ŠEKSPIRA: Bregzit je britanska verzija granične situacije. Postao je tolika opsesija za Ostrvljane da očekuju da ih Evropska unija večito čeka dok oni ne odluče šta će i kako će, da li žele sporazum ili mogu i bez njega, da li im trebaju „produžeci” ili im se ipak žuri. Samo što još ne zatraže da neko zaustavi Zemlju dok oni „ne siđu”. To budi ono najgore u Borisu Džonsonu, koji je slagao građane i kraljicu, sproveo čistku u redovima konzervativaca, suspendovao parlament i sad traži način da zaobiđe zakon koji od njega traži da ne izvlači zemlju iz unije bez sporazuma s Briselom. Britanskog premijera sve češće upoređuju s Magbetom – toliko se upleo da više nema nazad i moraće da radi sve gore i gore stvari.