Brazilska umetnost je pod opsadom
Лусијана Лара (Фото: Лукас Брито)
Publika se poziva da uđe na pozornicu noseći maske napravljene od papirnih kesa. Od tog trenutka se, kao sociološko iskustvo, dešava neka vrsta igre. Mešaju se fikcija i stvarnost i delo se polako otkriva, kaže za „Politiku” brazilska koreografkinja Lusijana Lara najavljujući predstavu „O mesu i betonu” u produkciji kompanije „Anti status kvo”, koja će biti izvedena večeras od 20 sati u „Luci Beograd” kao deveta premijera ovogodišnjeg, 53. Bitefa. Reč je o imerzivnoj plesnoj instalaciji. Neke slike scenskog pazla „O mesu i betonu” imaju i ubojito metaforičko značenje, koje sublimira, na najopštijem nivou, raspad savremenog sveta. Takođe, gola tela izvođača u savremenom brazilskom kontekstu, koji je politički retrogradan, predstavljaju snažan poziv na borbu protiv autoritarnog društvenog uređenja.
– Predstava „O mesu i betonu” je deo šireg umetničkog istraživanja koje sam 2003. godine pokrenula, a koje ispituje odnos između tela i grada. Početna tačka ove umetničke istrage je spoznaja da je svetsko stanovništvo danas koncentrisano u velikim gradovima i da metropole predstavljaju materijalizaciju našeg načina života u društvu. To su paradoksi koji istovremeno otkrivaju i naše najdublje želje i ograničenja.
Ovo delo bavi se urbanim stanjem čoveka i pristupa mu iz ugla materijalnosti stvari, ali i nedeljive prirode pojedinca i kolektiva, prostora i vremena, tela i uma – kaže Lusijana Lara.
Snaga ove predstave, po rečima naše sagovornice, jeste u mešavini fikcije i stvarnosti. Ne postoji način, kaže, da se ona uradi, a da se zaista ne proživi. Ovako izvedena, predstava se ne svodi na puko posmatranje ili gledanje i uvažavanje tela u prostoru, ili na povezivanje slika s idejama i konceptima, niti na čitanje i razumevanje metafora.
– Ona je poziv da se suočimo s onim što se događa dok i kako se događa, da se proživi emotivno iskustvo učestvovanjem u čulnom trenutku. To je poziv da se bude deo predstave, zapravo, čak i ako mislite da ne radite ništa ili da samo gledate. Ovo je deo našeg odgovora na krizu predstavljanja i na bezbednu distancu koju neke pozorišne i umetničke konvencije mogu da naprave, a za koju mi smatramo da umanjuje doživljaj – kaže naša sagovornica, koju smo zamolili da nam ukaže na specifičnosti nama manje poznate brazilske pozorišne, odnosno plesne scene.
– Ne bi baš bilo moguće istinski definisati specifičnosti brazilske pozorišne ili plesne scene zato što je, baš kao i naša zemlja i kultura, oblast scenske umetnosti ogromna i veoma raznolika. U Brazilu je veoma teška situacija zato što se naš novi predsednik, Bolsonaro, odnosi prema umetnosti tako što primenjuje cenzuru, umetnost je pod opsadom, suočeni smo s ponovnom diktaturom koja se plaši kulture. Nažalost, amazonska šuma nije jedino što se uništava, naše ministarstvo kulture je izumrlo, smanjuje sredstva i nema nikakvu političku želju da ulaže u umetnost i kulturu, te je budućnost savremene umetnosti Brazila neizvesna. Bez obzira na to, važno je reći da brazilska savremena umetnost i ples nastavljaju da se razvijaju i da će se suprotstaviti svom snagom, prisutan je snažan osećaj zajedništva među umetnicima u celoj zemlji. Trenutno postoji veoma prirodna težnja u pozorištu da se pozabavimo svakom nepravdom i društvenim apsurdom koji se dešavaju pod ovom vlašću, drugim rečima, scena se fokusira na društvenu i političku dramaturgiju.