Demokratija – prazna reč u teoriji
Dok u Torinu piše predgovor za svoju „Budućnost demokratije”, Norberto Bobio konstatuje kako demokratija u svetu nije baš najboljeg zdravlja. Bejaše to oktobra meseca 1983. godine. Trideset šest godina kasnije konstatujemo da se zdravstveno stanje demokratije znatno pogoršalo. Čak i u njenim tradicionalnim bastionima.
Demokratija danas figurira najpre kao prazna reč u teoriji, a zatim i kao sopstvena suprotnost u praksi. I to je žalosno. Naročito zbog novih naraštaja dece koja već u srednjoškolskom uzrastu naslućuju da je demokratija velika šarena laža. Profesori ih istina uče osnovnim postulatima demokratije, ali đaci, još uvek neizmanipulisane svesti, shvataju da to o čemu ovi govore nije ono što se zaista odigrava u stvarnosti. Zbog toga su zbunjeni ili cinično orijentisani prema bilo kakvim pričama koje opravdavaju demokratski poredak. Međutim, da se razumemo, profesori uglavnom govore o teoriji demokratije (kako bi trebalo da bude), dok učenici ciljaju na praksu demokrature (kako u većini slučajeva jeste). Ali, krenimo redom i odagnajmo zbunjenost koju može izazvati raskorak između demokratske teorije i kvazidemokratske prakse. Dakle, razdvojimo pojmove demokratije i demokratizacije od termina demokratizma i demokrature!
Minimalna definicija demokratije, koju je davnih dana predložio Norberto Bobio, odnosi se na „proceduralna pravila pri oblikovanju kolektivnih odluka koja omogućavaju što šire učešće zainteresovanih”. Demokratija je, dakle, pojam, teorijska konstrukcija, daleki ideal, utopija..., naročito jer se i Bobijeva minimalna definicija demokratije teško da ovaplotiti u ovovremenoj stvarnosti. Ili su procedure podložne zloupotrebama (kao prilikom tobože demokratskih izbora), ili je učešće zainteresovanih krajnje nezadovoljavajuće (apatija, ravnodušnost). Zato i nije čudno što Džon Kin ocenjuje da se u srži današnjih režima krije klica despotije. To verovatno dolazi otuda što u društvenoj praksi sve manje ima javnosti koja javno prosuđuje (a to po Kinu čini suštinu demokratije), a sve više autoritarnih pojedinaca koji vladaju zahvaljujući glasovima izmanipulisanih podanika, i preko populističkih medija što ih drže pod svojom kontrolom. Putin u Rusiji, Tramp u SAD, Erdogan u Turskoj, Orban u Mađarskoj, Vučić u Srbiji, Đukanović u Crnoj Gori… Primetno je da se na različitim stranama sveta i unutar različitih društveno-političkih miljea, proces demokratizacije (uvođenje vladavine zakona koji važe podjednako za sve, ustanovljenje vlasti kao servisa građana, civilna kontrola organa nasilja, te garantovanje individualnih i kolektivnih prava i sloboda...), preokreće u svoju suprotnost – demokratizam.
Demokratizam je, kao uostalom i svaki drugi „izam”, ideološki obojen i podrazumeva situaciju u kojoj interesne grupe prilagođavaju demokratiju sopstvenim potrebama. To je negativni odraz procesa demokratizacije, pa stoga nema veze s pravom demokratijom. (Otuda zbunjenost onih koji ipak znaju šta demokratija znači u teoriji). U stvari, demokratizam predstavlja proces prilikom kojeg moćne interesne grupe utiču na izokretanje suštine demokratije, nastojeći da takvo iskrivljeno viđenje demokratije autoritativno plasiraju širokim narodnim masama kao jedinu istinu. Ali tada više nemamo posla s demokratijom već s demokraturom – poretkom koji samo naoko liči na demokratiju, a zapravo je suptilni oblik diktature koju posednici moći sprovode kvazidemokratskim sredstvima. Nevolja je, međutim, u tome što većina ljudi smatra da se tu radi o istinskoj demokratiji (a ne o demokraturi), te da je zbog toga demokratija loš sistem vladanja, ali da ga ne treba menjati jer alternativa ne postoji! Kakvo nerazmrsivo klupko manipulacije i slabog poznavanja prilika.
Demokratura je stoga sasvim odgovarajući termin (skovao ga švedski novinar i pisac Vilhelm Mober), za stanje u kojem se današnja društva (u većoj ili manjoj meri) nalaze. Takvo stanje je, naravno, neprihvatljivo s aspekta vladavine prava jer se pod firmom demokratije, odnosno pod firmom fer i demokratskih izbora, čak i u tradicionalnim demokratijama sve češće sprovode nedemokratski postupci represije, sputavanja, dezinformisanosti, gušenja alternativa („to i to nema alternativu”), zagađenja prirode, rasprodaje prirodnih i društvenih resursa, nebrige za takozvanog običnog čoveka… Kuda će nas to odvesti? U još žešću apatiju ili u direktnu akciju? U fer i demokratske izbore svakako ne!
Sociolog