Decenija i po Kuće legata
Петар Лубарда, „Брда над Котор” (1950)
U Legatu Petra Lubarde od večeras u 19 sati posetioci će zateći situaciju drugačiju od uobičajene. Osim tri dela ovog našeg znamenitog slikara – „Čovek i zveri” (1964), „Veliko slovo” (1958) i „Arabeska na crvenom” (1961) – sve ostale njegove slike koje čine stalnu postavku skinute su da bi mesto bilo ustupljeno njegovim kolegama, našim velikanima čiji se radovi nalaze u kolekciji Kuće legata, a sve zarad obeležavanja decenije i po njenog postojanja.
Na izložbi koju je osmislila istoričarka umetnosti Dina Pavić, kustos Kuće legata, moći ćemo da se podsetimo slikara i vajara čije su vrednosti zaista neprolazne pored Lubarde, reč je o Olgi Jevrić, Olgi Jančić, Nedeljku Gvozdenoviću, Ristu Stijoviću, Savi Šumanoviću, Milanu Konjoviću, Marku Čelebonoviću, Petru Dobroviću, Milenku Šerbanu, Mileni Jeftić Ničevoj Kostić, Zori Petrović, Ljubici Cuci Sokić i Kosti Bogdanoviću.
Svi oni, sa izuzetkom Bogdanovića, legatori su ove prestoničke institucije, neki su to postali odavno, neki u skorije vreme. Odabir njega i njegovog stvaralaštva svojevrstan je podsetnik na okolnost da su njegova dela predata na čuvanje ovoj ustanovi ali da ugovor o poklonu između porodice Bogdanović i grada Beograda još nije potpisan i, kako kaže Dina Pavić, želja je da se na ovaj način, eventualno, inicira taj postupak.
Pedeset i četiri slike, skulpture i reljefa grupisani su u tri celine – portreti, prostori i promene – i u nekoliko potpriča čije su teme okupirale umetnike. Sveukupna okosnica je ideja modernosti.
– Moderna je uzeta kao vremenski okvir i umetničko nasleđe, odnosno iskustvo koje je pratilo rad ovih umetnika. U našoj bogatoj kolekciji i u gotovo svim zbirkama pojedinačnih legatora nalaze se imenovani ili neimenovani portreti i autoportreti koje su radili Dobrović, Šerban, Stijović, Lubarda, Olga Jančić, Olga Jevrić, Zora Petrović i Cuca Sokić. Mrtva priroda i pejzaž dva su segmenta posredstvom kojih je predstavljena tema prostora. Mrtva priroda je kroz istoriju moderne umetnosti pretrpela radikalne i značajne promene jer su umetnici menjali tradicionalne pojmove kompozicije i slike novim i transgresivnim načinima izražavanja.
Čelebonović, Gvozdenović i Cuca Sokić imali su konstantnu repeticiju i preokupaciju usmerenu ka običnim, sitnim, beznačajnim i svakodnevnim predmetima i za takve radove sam se odlučila. Pejzaži su u kontekstu moderne bili dokumenti umetničkih učenja, likovnih promena, beleške sa putovanja, impresije realnih ili izmaštanih predela. Za pojedine umetnike određena podneblja su bila stalni centar interesovanja koji su konstantno ponavljali i kroz koji su menjali svoj likovni jezik.
Okrenutost specifičnom krajoliku karakteristika je Lubarde (Crna Gora), Konjovića (Vojvodina), Dobrovića (Dalmacija), Šerbana (Vojvodina) i Milene Jeftić Ničeve Kostić (Vojvodina, Australija). Na kraju, pod pojmom promena predstavljen je rad Olge Jevrić, Olge Jančić, Konjovića i Lubarde kao primer specifičnih individualnih umet„ničkih sloboda” u izražavanju – približava nam svoj koncept naša sagovornica.
Ona kao potencijalne slikovite primere pominje i slike „Redakcija časopisa Danas” Petra Dobrovića iz 1935–1936, „Brda nad Kotor” Petra Lubarde iz 1950, potom „Džakarandu” Milene Jeftić Ničeve Kostić iz 2002. i dva vajarska dela, jedno Olge Jevrić pod nazivom „Komplementarne forme, predlog za spomenik IIa” iz 1956–1957. i drugo Rista Stijovića, imenovano „Ženski akt – Nevenka Urbanova” iz 1928.
Osim umetničkih dela, u prijatnom ambijentu vile na Senjaku, u staklenim vitrinama svoje mesto našli su i lični predmeti umetnika (naočare, manžetne, perorezi), fotografije, njihove međusobne prepiske, slikarski materijal, skicen blokovi. Kako dodaje kustoskinja, pored očitog naglašavanja značaja pojedinačnih autorskih poetika zamisao je da se podsetimo i značaja koje legatorstvo ima kroz pretvaranje privatnih u javne zbirke, ulogu darodavca i očuvanje i prezentaciju kulturne baštine.