Tužna demografska slika Srbije
(Фото Ансплеш)
Kada se u nekoj varošici u Srbiji za jednu deceniju prepolovi broj stanovnika, onda je to više nego alarmantno. Nažalost, nama čitave oblasti ostaju bez ljudi i nikom ništa. Kao da se to dešava nekom drugom. Objavi se sporadično poneki novinski članak. Pred izbore, stranke se utrkuju u obećanjima, a posle nikom ništa. Kao da to nikog ne dotiče. Ljudi odlaze, iz ekonomskih razloga, mladi za poslom, a stari prirodno nestaju. I ta lepa mesta, bajkovita sela, varošice i varoši tavore.
Čitava zemlja podeljena je u četiri grada – polisa: Beograd, Novi Sad, Kragujevac i Niš. I zalud vapaji, zalud preklinjanja. Kao da niko ništa ne čini da se nešto izmeni. Kao da se to nikog ne tiče.
A šteta, lepa je Srbija, ima toliko toga lepog, samo kad bi se država malo potrudila. Navodim tipičan primer. U mom Donjem Milanovcu bile su tri fabrike i zemljoradnička zadruga. Zaposleno je bilo više od dve hiljade ljudi. Sada nijedna fabrika ne radi, ko je mogao otišao je, a ko nije, sprema se. Ostaće stari, da tuguju za decom i da se od tuge razbole. Nestaće jedan pogranični pojas, a od opštine do države niko ni da mrdne. Da se obnove fabrike, ili sagrade nove. Konkretno, područje oko Donjeg Milanovca i dalje je prebogato šumama. Kažem i dalje, jer se eksploatisalo besomučno, a jedina i najstarija fabrika – Drvna industrija „Poreč”, propala je davno. Iako drva na nju padaju, ona izgleda kao ruina, spomenik nebrige i gramzivosti pojedinaca. I koliko je takvih primera i krajeva. Veliki deo Srbije očekuje da se neko ozbiljno, delom, ne obećanjima, posveti opstanku života na prelepim praznim teritorijama.
Siniša Stojčić,
Beograd