Put ka kompromisu beskompromisnih
Poraz „očeva osnivača” kosovske nezavisnosti dobra je vest za Albance koji 11 godina uzaludno čekaju na bolji život i reforme, a tek će se ispostaviti šta poraz „ratnih političara” znači za Beograd pošto je izvesno da dijalog sa pobednicima neće biti nimalo lak.
Uz pozadinsku podršku Amerikanaca, nakon fer izborne utakmice, na veliku scenu izlaze kosovski političari koji ne pripadaju generaciji UČK. Uverljiv trijumf levih nacionaliste Albina Kurtija i liderke desnog centra Vjose Osmani nad strankama Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja izraz je potrebe kosovskih Albanaca da se pronađu praktična rešenja mnoštva domaćih problema.
Kada je prethodna vlada samu sebe raspustila maja 2017. posle manje od tri godine na vlasti – kako bi se postigao sporazum o demarkaciji granice sa Crnom Gorom – govorilo se da će sporazum ubrzati put ka Evropskoj uniji, obezbediti prosperitet i Kosovarima omogućiti slobodu putovanja po zoni šengena.
Vlasti nisu uspele da spreče dramatičnu nezaposlenost i rastuće siromaštvo, ili da se izbore sa kriminalom i korupcijom koji su dosad odneli dve milijarde evra poreskih obveznika EU. Više od 250.000 Albanaca napustilo je Kosovo, a većina po zemljama EU živi ilegalno jer nema liberalizacije viznog režima
Ako su problemi sa susedima, pre svega Srbijom, obeležavali prethodna tri izborna ciklusa, ovoga puta je albanskim biračima bilo važnije da izaberu političare za koje veruju da mogu da im promene svakodnevni život.
Kurti, kandidat za premijera, vođa pokreta Vetevendosje (Samoopredeljenje) i oštar kritičar dosadašnjih vlasti, tek će sa liderkom Demokratskog saveza Kosova (LDK) Vjosom Osmani pregovarati o formiranju „velike koalicije” koja bi dobila priliku da promeni prirodu vlasti na Kosovu, da omogući reforme i postavi premise stabilizacije. Morala bi i da definiše odnos vlade sa predsednikom Tačijem koji je poslat u opoziciju.
Samoopredeljenje i LDK su stranke koje nemaju mnogo sličnosti. Prva je narastala kao antiestablišment pokret čiji su članovi bacali suzavac po Skupštini, dok LDK – najstarija kosovska partija – zastupa stavove umerene desnice.
Dve stranke nisu formirale koaliciju pre izbora, a ukoliko u tome uspeju, stabilnost dogovora će u najvećoj meri određivati najvažniju agendu nove vlade: briselski dijalog koji treba da vodi potpisivanju pravno obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa.
Vlast u Prištini suočiće se, kao i ova u Beogradu, sa obnovljenim pritiscima Zapada, posebno Amerikanaca, da se „zamrznuti konflikt” odmrzne i da se obnovi dijalog prekinut novembra 2018. godine.
Kosovskim Srbima je, za razliku od albanskih birača, ponuđeno glasanje od koga se isključivo očekivala nacionalna homogenizacija kako bi se obezbedila transmisija koja Beogradu omogućava da brine o njihovom životu i sigurnosti. Oni su i posle izbora u neizmenjeno najtežoj situaciji: ukoliko ne žele da ih optuže da su „privatni Srbi” Prištine, moraju da pristanu da budu „privatni Srbi” Beograda. Trećeg nema.
Srpska lista slavi pošto je, posle koncentrisane kampanje vođene iz Beograda, uspela da u kosovskom parlamentu od 120 mesta obezbedi svih 10 poslaničkih mandata namenjenih srpskoj manjini (još 10 pripada drugim zajednicama), ali iskušenja tek predstoje.
Kurti odbija saradnju sa Srpskom listom koju smatra „državom” (Srbijom) a ne strankom čiji bi poslanik mogao da bude njegov ministar. Potražiće ga među Srbima na drugoj strani.
Iako je činjenica da mandataru nije neophodna podrška Srpske liste da bi imao većinu, iz Beograda se poručuje da će Priština morati da kuca na vrata Srpske liste ako želi da ima legitimno formirane institucije.
Kurtiju bi zarad stabilnosti svakako bila dobrodošla podrška poslanika manjine pa bez obzira na nesmotrenu brzinu najave „ucenjivačkog kapaciteta” Liste, konfliktne izjave pre liče na pozicioniranje uoči očekivane obnove dijaloga.
Budući premijer, koji do sada nikada nije bio u vlasti, odmah po proglašenju pobede i slavlja na Trgu Skenderbeg rekao je da će preuzeti odgovornosti koje mu pripadaju po Ustavu, dodajući da pod njegovim vođstvom neće biti pitanje šta Kosovo daje Srbiji u zamenu za priznanje, već dug koji Srbija ima prema Kosovu.
Kurti i Osmani su najavili da su za ukidanje taksa, zbog kojih Beograd nije hteo da se vrati za briselski sto, ali budući premijer, poznat kao nesklon kompromisima, već najavljuje neke druge mere – moguće zahtev da se roba sa oznakom „Made in Kosovo” prodaje u Srbiji.
Samoopredeljenje, kao i LDK, protivi se ideji razgraničenja ili razmene teritorija, pa Vučić dobija tvrde sagovornike bez obzira na imenovanje specijalnog izaslanika za Kosovo Ričarda Grenela koji je, koliko je poznato, toj ideji sklon.
Donald Tramp je kosovski problem prepoznao kao pretnju stabilnosti zapadnog Balkana, ali i kao priliku da ga reši, po ugledu na makedonsko-grčki spor oko imena, i tako zabeleži spoljnopolitički poen uoči otvaranja kampanje za predsedničke izbore.
Šef Bele kuće pojačava angažman na dva fronta: sa Stejt departmentom – kako bi američku diplomatiju stavio pod ličnu kontrolu, i prema EU – kako bi istakao nesposobnost Unije da rešava probleme u svom susedstvu.
„Zadovoljstvo” i očekivanja Brisela da posle imenovanja specijalnog izaslanika predstoji zajednički rad deluju kao iznuđena diplomatska fraza. SAD će nastaviti da pritiskaju, a srpskim vlastima će biti potrebno mnogo mudrosti i diplomatskog takta kako bi se snašli u velikoj balkanskoj igri koja bi mogla da se okonča nekim berlinskim, pardon, bečkim kongresom.
Prednost dijaloga je da po pravilu beskompromisni pregovarači lakše dođu do – kompromisa.