Kuglana „Pod lipom"
Овде се служила можда најбоља пица на Балкану (лево), Улаз у један од ћошкова „Бермудског троугла” (Фотодокументација Политике)
Mnogi bi se zakleli da je stara dobra „Prešernova klet” bila stecište Slovenaca u Beogradu između dva svetska rata, ali to nije tačno. Tada se kafana nalazila dvadesetak metara dalje, u jednoj od kućica nanizanih na suprotnoj strani ulice, na obodu današnjeg Trga Nikole Pašića. Osnivač i predratni vlasnik bio je otac Tanasija Mladenovića. Naš veliki pesnik je tvrdio da je rođen upravo pod svodovima te kafane, i bio ubeđen da je zbog svakodnevne „praktične nastave” blagovremeno vakcinisan, i da zato nikad nije zavirivao u čašu. Sećao se da su u to vreme u „Prešernovu klet”, iako je naziv mogao da zavede, uglavnom navraćali domoroci, i to najčešće sitne zanatlije iz komšiluka i krupniji činovnici iz Narodne skupštine, mada su ovi potonji to činili krišom.
Kao „kafansko dete”, pamtio je da je jedino pravo, ili možda najdraže, stecište Slovenaca u prestonici Kraljevine Jugoslavije bila kuglana „Pod lipom”, koja je do kraja šezdesetih godina tavorila u suterenu oniže zgrade na uglu Makedonske i Kondine ulice. Sa njene desne strane bila je knjižara, a sa leve kasapnica, pa se na tom mestu steklo sve – i za dušu, i za telo.
S ukusom Slovenije
Bila je to stara izraubovana kuglana u kojoj se moglo popiti i pojesti ponešto sa ukusom Slovenije. Gostima je, osim kugli i kegli, nudila još i brinjevac, čemerno gorku rakiju od kleke za koju neki i dan-danas veruju da pomaže nerotkinjama, za njom hermelicu, mek, gotovo dečji liker spravljen od nekakvog velebilja i cviček, vino koje se u ostatku sveta poručuje samo ako salata ili čorba nisu valjano začinjeni limunom ili sirćetom.
Slovenci su se „Pod lipom” kuglali, družili, jeli, pili i jodlovali, a ponekad tugovali na slovenačkom. Srpski su koristili samo u saobraćanju s personalom, iako su ih svi, od kuvarice i šankošice, preko kelnera pa do šefa kafane, odlično razumeli kojim god jezikom da su pevali, psovali ili izvoljevali.
I nikad se nije saznalo zašto su naprasno otišli. Možda zbog rata, zato što je zatvorena kuglana, što je zabranjena veresija, ili su našli neku bolju i jevtiniju? Da li im je zasmetalo što su njihovu kuglanu „otkrili” i drugi, pre svih novinari, a zatim i oni što su pred njom čekali tramvaj koji je od Narodnog pozorišta išao Makedonskom i Svetogorskom ulicom prema Palilulskoj pijaci? Đavo će ga znati. Jer, u Beogradu je oduvek, kao i danas, bivalo Slovenaca.
Kuglana je, inače, zatvorena jer nije zadovoljavala ni osnovne uslove. Ko je ikad kročio u poslednji „separe” stare kafane pamti da je bio uzan i čudno izdužen, i da je, zaista, ličio na kuglašku stazu.
Zatvoreno zbog – propisa
Nažalost, propisi su nalagali da mora biti duga tridesetak metara, a separe, iako nelogičnog izgleda, nije dosezao toliko, pa su se kuglaši preselili nekuda gde poštuju sportske propise i kuglaške dimenzije, a svoje staro poprište prepustili ostalim kafanskim gostima.
Kafana je uvek bila puna „do vrha”, pa valjda zato niko nije primetio da su Slovenci otišli? Potrajalo je tako samo do kraja šezdesetih, kad je neopozivo zatvorena. Zgrada u kojoj se nalazila srušena je 1971. godine, da bi na njenom mestu niklo novo zdanje projektovano da bude hotel za učesnike i goste Prvog svetskog prvenstva u plivanju, vaterpolu i skokovima u vodu, koje je održano tri godine docnije. Ali, u novom zdanju su se, umesto gostiju Beograda, smestile neke tajnovito mračne kancelarije, a nesuđena recepcija i hotelski restoran preuređeni su tako da budu kafana. Da bi sve izgledalo kao da je učinjeno po želji Beograđana, novom svratištu nadenuto je staro ime – „Pod lipom”.
Novoj kafani „Pod lipom” glogov kolac udarila je tranzicija, kada je u njoj osvanuo restoran zvučnog imena „Pica hat”. Ko god da je kumovao, nije znao da je reč o „specijalitetu” koji je zbog debljine testa u Americi, svojoj postojbini, bio namenjen – sirotinji! Ili je znao?
Sećanje na staru kafanu sasvim je izbledelo kada je u tom prostoru pre desetak godina osvanula prodavnica takozvane – kućne hemije. Ne može biti uteha to što je i „Prešernova klet” u međuvremenu izbrisana iz zemljopisa Beograda, ali da se spomene...