Mančester junajted najlepša Partizanova uspomena

Ivan Cvetković

22. 10. 2019. 20:00

Партизанове „бебе” су биле боље од Безбијевих: Шошкић, Васовић, Рашовић, Пирмајер, Михајловић, Бајић, Хасанагић, Бечејац, Миладиновић, Ковачевић и Јусуфи 13. априла 1966. (Фотодокументација „Политике”)

Prekosutra (18,55 č), u trećem kolu Lige Evrope, Partizan dočekuje Mančester junajted. Do sada je susret u Beogradu sa slavnim engleskim klubom „crno-bele” podsećao na njihovu najveću, najvažniju pobedu u istoriji kluba.

U sredu, 13. aprila 1966, u prvoj utakmici polufinala Kupa šampiona (početak u 16 č) pobedili su s 2:0. U revanšu na Old Trafordu pobeda Mančestera s 1:0 bila je za njega poraz, a za Partizan trijumf, jer mu je to bilo dovoljno da uđe u finale.

Mančester junajted je imao sazvežđe zvezda. Po izboru „Frans fudbala” njegov kapiten Lou je bio izabran za najboljeg fudbalera Evrope 1964, Čarlton 1966, a Best 1968!

Bilo je to njegovo drugo gostovanje na stadionu Jugoslovenske narodne armije. Prvi put je igrao u Humskoj 5. februara 1958. protiv Crvene zvezde u četvrtfinalu Kupa šampiona. Ljubomir Vukadinović, najčuvenije pero sportskog novinarstva u Jugoslaviji svih vremena, tvrdio je u „Politici” da je Mančesterov tim iz 1966. bolji od onog iz 1958.

O Partizanu je Vukadinović na dan utakmice napisao: „Jedna generacija već umorna od silnih megdana, razmažena lovorikama, zasićena oreolima slave, odjednom se ponovo mobiliše i traži samu sebe ponesena i nadahnuta još nedoživljenim uspehom. Biti finalista u Kupu šampiona, to je najviši tron među počasnim postoljima.”

Same rivale je ovako predstavio čitaocima: „Ako se oslobodimo svih sentimentalnih osećanja i napregnemo se s ciljem da pribrano i mirno procenimo izglede obe ekipe u današnjem velikom meču, mogućno je utvrditi neke činjenice koje mogu biti odlučne za ishod utakmice. Mančester junajted, to treba priznati, u celini bolji je tim, školovaniji, fizički spremniji, iskusniji, zanatski superiorniji. Naš prvak je odrastao u drugoj školi, gaji sasvim drugačiji stil igre. Ako je u nečemu slabiji od svog današnjeg protivnika, u nečemu je jači, nadmoćniji, sigurniji. Srce, veliko jugoslovensko široko osećajno srce, emotivno i ludo hrabro, i mašta, bujna, impresivna, sugestivna, koja ume da se rasplamsa i pokrene sve damare i da pronalazi snagu u već izmorenim mišićima.”

U izveštaju s utakmice Vukadinović je zabeležio: „Prvo poluvreme kao da nije odigrano. Ono što se događalo do odmora ličilo je na egzibiciju s pokretima na usporenom filmu. Bila je to igra bez tempa, bez borbe.”

Ali i od toga je bila vajda. Evo i zašto po Vukadinovićevom tumačenju: „Prvih 45 minuta ubedili su Beograđane da Mančester junajted nije onakav kakvog su ga videli u svojoj bujnoj mašti. Čim su se vratili sa odmora krenuli su svom snagom. I već prvi juriš je bio plodonosan. Bečejac je dobacio loptu iz auta Jusufiju, ovaj je centrirao, Hasanagić je skočio uvis, i na najbolji način tako udario loptu da Greg nije mogao da je stigne iako se za njom bacio.”

Drugi gol je ovako opisao: „Posle faula Krirenda nad Pirmajerom (58. minut) lopta je dobačena u sredinu polja, odakle ju je Vasović matematički tačno izbacio napred prema slobodnom Bečejcu. Half Partizana, koji se gotovo neprimetno uvukao u Gregovo carstvo, dočekao je loptu grudima, i dok je ona padala na zemlju on ju je oštrim udarcem poslao prema golu. I ovog puta Greg je bio nemoćan”.

Učinak „crno-belih” Vukadinović je ovako ocenio: „U timu Partizana treba istaći vrlo prisebnog Rašovića, koji, pored Vasovića, jedini nije bio impresioniran ovom velikom predstavom. Svi ostali su igrali korektno. Kovačevićeva dirigentska palica je bila ovog puta spora, i to je davalo mlak tempo igri u prvom poluvremenu. Posle odmora i on je živahnuo”.

I sadašnja generacija bi mogla da izvuče neke pouke za okršaj s Mančester junajtedom. Na primer, da ne treba da bude impresionirana ni slavnim protivnikom, ni značajem utakmice, a da bude hrabra i maštovita.