Susret sa Lužičkim Srbinom u supermarketu
Лужички Срби прослављају Васкрс (Фото ЕПА - ЕФЕ - Ф. С. )
Stajala sam u redu u „Aldiju” sa punom korpom namirnica. Za razliku od mojih poznanika, koji se uvek žale na gužve, meni nikad nije bio problem da stojim u redu. To mi dođe kao nekakav vid meditacije.
Do mene su dopirale reči arapskog, indijskog i engleskog jezika. Obožavam to šarenilo govora. Ceo svet na jednom mestu.
Napolju se spuštala magla. Sipila je sitna kiša a u vazduhu je mirisala jesen. Lepe su jeseni u Australiji.
Dođoh i ja na red. Posle nekoliko namirnica stavljenih na pokretnu traku, pogledah u muškarca koji je stajao u redu iza mene. U ruci je držao samo veknu hleba. Očima mu pokazah da prođe ispred mene.
- Jeste li sigurni, upitao me je, vidno iznenađen.
- Naravno, izvolite, a rukom mu pokazujem na puna kolica.
- Žao mi je da čekate dugo. Imate samo hleb.
- Hvala Vam puno!
Dok je moj slučajni sagovornik čekao da mu trgovac izda račun, upitao me je: „Čijeg je porekla Vas neobični akcent?
- Srpskog.
Moj sagovornik se nasmejao i još jednom zahvalio.
Desetak minuta nakon tog razgovora, gurajući kolica prema parkingu, razmišljala sam da li sam kupila sve što mi je bilo potrebno. Nemam naviku da pravim spisak namirnica. Još uvek verujem u snagu mog uma.
Idući prema kolima, spazila sam pred sobom tek upoznatu priliku.
-Rekoste da ste Srpkinja, rekao mi je prilazeći.
- Jesam.
Pokušavala sam da savladam zbunjenost. Gledala sam ispitivački tog neobičnog stranca.
- Otkud ste, upitao je moj sagovornik dok me je pratio u korak do mojih kola.
- Srbija, Hrvatska, Bosna, Crna Gora?
- Čini mi se da Vi znate sve republike bivše Jugoslavije, rekla sam u šali.
- Znam. Samo mi recite odakle ste, bio je uporan.
- Rođena sam u Hrvatskoj, za vreme poslednjeg rata izbegla sam u Srbiju. I sad sam ovde. Duga je to priča.
- Ja sam Lužički Srbin. Iz Nemačke sam.
- Živite ovde ili ste u svojstvu turiste?
- Živim ovde.
- Moram da Vam priznam da tako malo znam o Lužičkim Srbima. Jedino sto dobro znam jeste pesmica „Krasna Lužica”.
- Oh, uzviknuo je uzbuđeno moj sagovornik.
- Pa to e naša himna. Nemoguće? Otkud je znate?
- Davno sam ovde u Sidneju upoznala jednu baku čija je majka bila Lužička Srpkinja. Živela je sama i često sam je posećivala. Jednom prilikom recitovala je neku pesmicu. Rekla sam joj da, bez obzira što nisam razumela reči, pesma izaziva tople emocije u meni. Sledećeg susreta, na stolici u njenoj dnevnoj sobi, čekao me prevod „Krasne Lužice” na engleskom i „Milka” čokolada.
- Eto vidite da ništa u životu nije slučajno. Oduševila Vas je pesma iako je niste razumeli. A znate li zašto?
Odmahnula sam glavom. Moj sagovornik je nastavio: „Zato što smo mi istog porekla. Kroz nas teče ista krv. Mi Srbi se osetimo.
Nasmejala sam se.
- Znate, kad ste mi u prodavnici, očima pokazali da prođem i stanem u red ispred Vas, osetio sam neku toplinu oko srca.
Molim Vas, dodirnuo me je rukom po ramenu, da ništa ne shvatite pogrešno jer ja sam oženjen, imam decu. Samo sam osetio neke emocije kao da sam sreo nekog najrođenijeg ovde na kraju sveta.
- Hvala, nasmejala sam se prijatno iznenađena onim sto sam čula.
Moj sagovornik je nastavio: „Često idem u srpsku crkvu. Volim miris tamjana. Pojanje za vreme liturgije me smiruje. Nekako mi taj boravak u crkvi daje osećaj pripadnosti.”
Gledala sam ga iznenađeno.
- Vidim da me čudno gledate. Vi možda možete sumnjati u moje reči ali ja nikada ne sumnjam u svoja osećanja izazvana boravkom među svojom braćom.
- Stvarno te me ostavili bez reči. Sretala sam svakakvih ljudi u ovoj zemlji ali ovaj nas susret je najneobičniji.
Odjednom je mom sagovorniku zazvonio mobilni. Kulturno se izvinio i udaljio nekoliko metara. Strpljivo sam ga čekala nekih pet-šest minuta. Međutim, obaveze mi nisu dozvoljavale da čekam ni minut više. Sela sam u auto i mahnula rukom.
Ovaj slučajni i neobični susret naterao me je na razmišljanje kako je život pun pun iznenađenja. Stvarno čovek nikad ne zna koga će sresti.
Da nisam imala strašnu zubobolju, odgodila bih susret sa zubarom i sačekala svog Lužičkog brata. Verovatno bi se nas susret pretvorio u divno prijateljstvo. Ovako, ostade mi žal što ne saznadoh ni njegovo ime. Osta mi samo uspomena na nas neobičan susret.
Vani je padala kiša sve jače. Ugasila sam radio. Trebala mi je tišina.
Mada, tišina nije uvek mir.
(Posvećeno mom neobičnom sagovorniku)
Zora Darina, Sidnej