Jevropejci

31. 12. 2019. 11:40

Трг краља Александра (Фото архива Јужних вести)

Pišem ovu priču u spomen na gospodina Mihajla Golubovića (1872–1936), čiji su feljtoni početkom dvadesetog veka redovno objavljivani u „Politici” pod naslovom „Kalčine priče”. Feljtoni su pisani na staroniškom jeziku i pripovedali su o prilikama i dogodovštinama u tadašnjem Nišu.

Eve, kol’ko ima k’ko stanumo kandidati i k’ko ni počeše otpiraju ovaj poglavlja, a ja ništo. K’ko tutmak, ič se nesam ujdurisaja za uleganje u tuj Jevropu. A tam, kroz dvajes–trijes godine, k’d viknu „Braćo Srbi, ako ve još ima na ovaj svet, izvoljevajte u četvrtu jevropejsku ligu!”, što ću rabotim?

Ono istin je, malko sam se i spremaja. Sašija sam si poširokačke gaće i toj bez učkur, da gi za č’s sm’knem. Što da mi gi cepu i na silu sm’caju. Al’ neje toj ništo, Jevropa iska novi čoveci, i zatoj cvrsto reši da se promenim i duševno i u snagu i u aljinke, takoj da me ni rođena majka neće pozna.

Najprvo, ima napudim ovuj moju domakicu i da gu vrnem na majku, a ja ću si nađem neko ubavo momče pa će se svaku nedelju držimo za ruke i će odimo na ovej parade na ponos. Fala ti, gospode, što ću i ja doživim da se s’s ništo ponosim.

S’s ovija moji kardaši ima napraimo nevladinu organizaciju „Il’ Jevropa il’ ladna Nišava”. Odma će iskamo da se sudi na vojvodu Mišića, zatoj što je ovija najgolemi Jevropejci tepaja po Cer i Kolubaru i davija gi k’ko ćoravi mačiki po Drinu i Savu. Ima se odreknemo i od dede, i od paradede, i od tatkovci, zatoj što su slušali vojvodu Mišića i što su ne s’s toj tepanje i davenje mlogo orezilili. Neće se smirimo, svrtku neće imamo, dok ga ne oteramo u Hag. A Jevropa ako se seti seti, pa ni, k’ko na ovej dos’gšnje nevladine organizacije, sune niku paru, ima, bre, i veru da promenimo i krsnu slavu da zabatalimo, pa svi da slavimo s’lte Sv. Valentina i noć na veštice i vampiri.

Nego mislim si ništo na ovaj moj pamet, kude ćemo, bre, u Jevropu, ja i ovija moji kardaši, s’s ovija naši imiki. Biva li toj, kum se vika Đorđija, ja Nišavac, jed’n Jovan, drugi Dragan, treći Milan, a iskamo da smo barabar s’s ovija Skotovi, i Guzenbaueri.

Što ne biva, ne biva. Nego, da si mi menjamo imiki, a kum što ne je krstija nek prošćeva. Vikaju da će ni s’g turaju ovija čipovi i kodovi, jal na uši k’ko na goveda, il pod kožu k’ko na kučiki. I još vikaju da tam neće pisuju imiki. Svaki od nas će si dobije numer i toj će mu bidne i ime i prezime. I za toj da se ne utepujemo s’s švapski imiki, odma da si biramo numer.

S’g k’d ti turu tija čipovi i kodovi, nema kude da begaš, nema kude ni da se skutaš. Žena s’lte obrne telefon i vikne:

„Alo, toj li je Avaks?”

Otud, k’ko iz bačvu, čuje se niko zborenje: „Ovde Avaks, ovde Avaks, izvoljevajte, gospođo.„

„Molim ti se, sinko, k’ko na Gospoda, nazrni malko u taj Avaks, da vidiš kude se maje ovaj moja zamlata numer 018. Sarme će se oladu, prajene su od ovoj veštačko meso i genetski modifikovan kupus, pa k’d se slojanišu, mož’ gi s’lte frljiš.„

Pa se čuje iz telefon pi, tu-tu, „numer 018 je svrnuja od pijac kude jednu komšiku na kafe i muabet. A toj što rabotu i k’ko rabotu, neću vi kazujem, jer mož’ bidne da ste mlađeji od 18 godine.„

I takoj, a se promenim a men me fati niki merak. A, bre, malko li je toj kandidat, barabar s’s Turci i Crnogorci. Nesmo mi k’ko ovija Albanci i Severnomakedonci, oni su s’lte kandidati za kandidati.

Mislim si ništo na ovaj moj pamet, što je toj kandidat. Pitujem ovija učovni čoveci, čatim ovej filosofske i crkvene knjige, slušam što zboru belosvetski političari i ništo, niki ne znaje.

More, mora da je ništo mlogo ubavo, čim se tolko radujemo.

Dragoslav Petković,
kolumnista, Niš