Note za sumornu retoriku

„Para vrti gdje burgija neće”, tako bi u ovom trenutku mogao zvučati komentar na jedno od najznačajnijih zahlađenja u odnosima između službenog Zagreba i Beograda od uspostave bilateralnih odnosa do danas. Naime, dok robna razmjena između Hrvatske i Srbije godišnje prosječno raste po stopi od 35 do 40 posto, politički odnosi, čini se, ni izbliza, ne mogu pratiti tako pozitivan trend.

Opterećenost devedesetima, koju je nedavno aktualizirala hrvatska tužba protiv Srbije, u kojoj se Srbija tereti za genocid, izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je „Oluju” usred Zagreba nazvao etničkim čišćenjem, što je u Hrvatskoj izazvalo opće i službeno negodovanje, te, konačno, istupi Milorada Dodika, prvog čovjeka RS-a, duboko su razočarali sve one koji su, posljednjih godina makar i na trenutak povjerovali da bi put uspostave istinskih dobrosusjedskih odnosa mogao biti posut ružama, a ne trnjem.

Naime, ako se strasti uskoro ne slegnu, Hrvatskoj i Srbiji, nakon početne prijateljske euforije potencirane dugogodišnjom razdvojenošću njezinih građana, prijeti ozbiljno otrežnjenje.
Posve je jasno da se službenom Beogradu ne sviđa činjenica da se danas ponovno počinje raspravljati o tome je li Srbija nad Hrvatima u Hrvatskoj počinila genocid. No to Srbiji u ovoj situaciji ne bi trebalo biti alibi za napade na Hrvatsku, posebice onda kada za njih uistinu nema stvarne potrebe. Jer, tužba protiv Srbije koja jest, ma koliko to Srbiji bilo teško prihvatiti, oružano napala Hrvatsku, podnesena je prije devet godina, tijekom kojih su obje strane sa nezanemarivim uspjehom ubrzano radile na normalizaciji odnosa.

Tužba je postojala i onda kada su otvorene granice, uspostavljene prometne veze, kada se započelo sa službenim posjetima državnika jedne i druge zemlje, kada je prije dvije godine srbijanski predsjednik Boris Tadić na proslavi 150. obljetnice rođenja Nikole Tesle u Lici izjavio kako Hrvatska i Srbija imaju posebnu odgovornost da svojim građanima i narodima ponude nove vizije naših zemalja u Europskoj uniji.

O ishodu tužbe, uostalom, odlučit će sud pod čiju će nadležnost pripasti, a čak i da se s njom dogodi isto što se dogodilo s bosansko-hercegovačkom tužbom protiv Srbije (da bude odbačena), to ne bi smjela biti stvar nad kojom bi srpski narod trebao likovati. Jer, dok je kolektivna krivnja nešto na čemu nipošto ne bi trebalo insistirati, kolektivna savjest svima bi nam trebala predstavljati konačni cilj. Pokušavati u činjenici da se nekolicini hrvatskih generala sudi u Hagu, pronaći razloge zbog kojih bi hrvatska tužba trebala biti ništavna nije osobito logično, a niti uvjerljivo, kao što je, primjerice, potpuno neuvjerljivo tvrditi da u Hrvatskoj nad Srbima nisu počinjeni zločini.

Posve je, također, jasno da se Beogradu ne mora sviđati činjenica da je Hrvatska priznala neovisnost Kosova, no u obzir bi trebalo uzeti i to da je Zagreb to učinio gotovo mjesec dana nakon što su Kosovo priznale mnogo veće i Srbiji poslovično sklonije europske zemlje poput Velike Britanije ili Francuske, zbog čega Beogradu, dakako, nije palo ni na pamet remetiti stečene odnose. Uostalom, srpskoj je politici sasvim jasno da mala Hrvatska nije smišljala Ahtisarijev plan, i da je, u konačnici, Prištinu priznala tek nakon što je za to stiglo zeleno svjetlo iz Brisela.

S druge strane gledano, i Hrvatskoj treba biti jasno da se Srbija u ovome trenutku nalazi u osobitom političkom vakuumu još neformirane nove vlasti u kojem su moguće ishitrene izjave i „treniranje strogoće” za koju nitko neće morati preuzeti odgovornost. Tome u prilog govori i činjenica da se na Skupštini Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu na kojoj se okupilo više od 1.800 poslanika nije pojavio Boris Tadić. Stoga se ni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nije trebao dati „navući” na jeftini i primitivni ispad Milorada Dodika, koji je nakon dosad najvećeg skupa Srba u Zagrebu našao za shodno izjaviti da je Hrvatska utemeljena na etničkom čišćenju.

Dodik je svojom izjavom ne samo uvrijedio Hrvatsku i njezin narod, nego i pokazao koliko mu je uistinu stalo do napora srpske zajednice u Hrvatskoj. Također, dao je i naslutiti kako do njega, nedvojbeno s neke beogradske adrese stižu ohrabrujuće note. A takve note na kakve je svoju sumornu retoriku uglazbio premijer Republike Srpske upravo se savršeno podudaraju s notama kakve su se samo dan ranije, tijekom proslave zagrebačkih braniteljskih udruga, na Tompsonovom koncertu razlile glavnim zagrebačkim Trgom bana Josipa Jelačića. Dakako, uz pripadajuću simboliku ustaškog znakovlja i uzvike „ubij Srbina” na što je hrvatska policija samo odmahnula rukom, očito ne smatrajući da to zaslužuje njihovu intervenciju. A što su, pri tom, sve skupa, prema odluci gradskih otaca, platili zagrebački građani.

I na kraju, te se note, uostalom, u potpunosti podudaraju s glazbenim ukusom Vuka Jeremića koji, nezapamćeno za poziciju ministra vanjskih poslova jedne zemlje, susjednoj zemlji nakon diplomatskog skandala poručuje još i to da od 1990. nije, pa u njoj ni ubuduće ne namjerava ljetovati. Čini se da Jeremiću još nitko nije rekao da ono što kao građanin može misliti, kao ministar ne može izjaviti. Ili upravo suprotno!

novinarka iz Zagreba