Crna Gora kao teokratska država

20. 01. 2020. 13:42

(Д. Стојановић)

Kada je 1699. godine sklopljen Sremsko-karlovački mir i turska granica spuštena na Savu i Dunav, Rusija Petra Velikog, kao najjača potpisnica tog mira, postala je pokrovitelj pravoslavnih hrišćana pod turskom vlašću. To je podrazumevalo „slobodno ispovedanje pravoslavne vere i zabranu povećanja postojećih poreza”. Narod (plemenski glavari) izabrali su 1697. godine Danila Petrovića za mitropolita crnogorskog, brdskog, skenderijskog i primorskog. Izbor je potvrđen zavladičenjem od strane patrijarha Arsenija Čarnojevića 1700.  godine u Sečuju.

Od tog istorijskog događaja, bivši carski has Karadag postao je ponovo Crna Gora, ali sa vladičanskom vlašću (duhovnom i svetovnom) dinastije Petrović, koja je trajala 150 godina. Za to vreme su se događali strahoviti sukobi. Istraga poturica 1709. godine, koja je bila i događaj i proces koji se stalno javljao u okolnim plemenima i nahijama – brdskim i hercegovačkim. Stalne borbe sa Turcima, uz novčanu pomoć Rusije i dolasci njenih emisara bili su sudbinski za opstanak Crne Gore. Turska vojska Mehmed-paše Ćuprilića spalila je sve na šta je naišla, i odvela 4.000 Crnogoraca u zarobljeništvo. Naseljeni su u Glasinačkom polju, ali što prirodnim priraštajem, a mnogo više dolaskom „uskoka” iz okolnih brdskih i hercegovačkih plemena, stanovništvo se brzo obnavljalo, kao i cetinjski manastir. U svim pohodima – većim, manjim ili slučajnim prilikama, Turci su odvodili roblje, naročito žensko.

Krvna osveta podsticana od Turaka je prestajala onoga momenta kada je počinjao rat sa Turcima. Često se završavala kumstvima, razvio se kult najvišeg oblika morala, a to je odbrana drugog od sebe. Držanje zadate reči bilo je jače od zvaničnog potpisa. U slučaju da se zadata reč ne održi, sledila je moralna, materijalna osuda i osveta.

Vladike su sporove rešavale uz pomoć kletvi, suda dobrih ljudi, ali i donošenjem zakona i stvaranjem sudskih organa i ostalih organa državne vlasti. Naročito su insistirali na školstvu, koliko god je bilo moguće.

Ta teokratska država je čitav vek pre Prvog srpskog ustanka bila svetionik slobode, primer neprestane borbe sa Turskom, Mletačkom Republikom, Francuskom i Austrijom. Crna Gora je uvek imala mogućnost da makar delimično pobedi, i da opstane. Najveći neprijatelj crnogorskog naroda bili su siromaštvo i glad, od kojih je stradalo više naroda nego od pohara.

Završiću Kočićevom sentencom: „Ko žarko ljubi istinu, slobodu i otadžbinu uzvišen je kao Bog, a prezren i gladan kao pas.”

Momir Vukotić,
Batajnica