Na putu ka provaliji
Pre trideset i kusur godina verovao sam da će 2020. godine svet biti humanije mesto za život, da će Jugoslavija postati prosperitetna zemlja, da će čovek biti razumniji gospodar vlastite sudbine, da će Orvelov „Veliki brat” uslediti tek za 2.000 godina… Dogodilo se upravo suprotno. Svet je prilično zabrazdio u pohlepi i egoizmu, čovek životari kao samozadovoljni rob nametnutih mu želja i potreba, Jugoslavija se raspala na nekoliko nemoćnih državica kojima u većini slučajeva vladaju kvazidemokratski režimi, dok je „Orvel” uveliko među nama.
Štaviše, svet je danas nalik raskošnim kočijama koje se raspadaju na putu ka provaliji, dok dizgine drže kočijaši u belim rukavicama. To su zapravo slepci iz Domanovićeve satire, samo u skupocenim japi odelima i zadojeni tehnomenadžerskim shvatanjem napretka. Da bi nam skrenuli pažnju sa druma kojim taljigamo, naročito sa provalije kojoj hitamo, ponudili su nam bleštave šoping-molove, rijaliti programe, pametne telefone, čipovani identitet… Za naše „dobro” nas opasali i ozračili baznim stanicama, zatrovali nam vazduh koji dišemo i vodu koju pijemo, nametnuli nam ideologiju slobodnog tržišta prema kojoj je trgovina slobodna, a sloboda čoveka sputana. Ubedili nas da uvozimo ono čega imamo, a da izvozimo ono bez čega ne možemo. Omogućili nam da slobodno prodajemo vlastitu zemlju, vodu, šume... Uverili nas da zdravlje i obrazovanje nisu najbitniji sektori društva, već da su to ekonomija i privreda. Vezali nam ruke kreditima, a glave vaj-faj signalima. Velikodušno su nas pretvorili u individualiste, egoiste, potrošače i narcise. Podučili nas da umesto fabrika gradimo tržne centre, da pohlepa nije mana već vrlina, da korporacije imaju isključiva prava, a ljudi samo obaveze. Kazali nam da je solidarnost relikt prošlosti, da socijalizam ništa ne valja, te da nemilice uživamo u potrošačkom carstvu kazino-kapitalizma. I mi to činimo, saučestvujući u zagađenju jedinog doma koji imamo. A dom, odnosno svet, jeste onakav kakvim ga mi činimo. Kao što je i vlast ogledalo nas samih.
Predugo smo, čini se, uživali u holivudskim serijama i filmovima katastrofe. Zato smo olako poverovali da se jedino na filmu dešavaju klimatske promene i globalne pandemije zaraznih boleština. Nama se i sada, dok iz stanova i kuća posmatramo puste ulice, čini kao da smo u holivudskom filmu katastrofe. Granicu između stvarnog i virtuelnog sve teže uočavamo, pa zato i nismo sigurni da li se iluzija moćnog svetskog poretka raspada pred našima očima ili je reč o prividu. A izgleda da nije. Pandemija novog virusa uistinu je zaustavila svetsku ekonomiju, razorila turizam, zatvorila ljude u domove, učinila da policijske države i zvanično potvrde svoj status, omogućila nadziračima da još jače nagaze po nadziranju nadziranih... Izbacila je na površinu egoizam i nesolidarnost, otkrivši ljudima sve „čari” atomizovanog života. I zaista, mi tek sada shvatamo koliko smo zapravo atomizovani, budući da smo tek maločas bacili pogled na drum kojim se kočije s početka ovog teksta ubrzano kreću.
Nezaslepljeni bleštavilom tržnih centara i pričama o neuništivoj tržišnoj ekonomiji koja nema alternativu, prvi put smo počeli da naziremo provaliju koja se nalazi na njegovom kraju. I nije toliko ni bitno šta je, na koncu, prouzrokovalo pandemiju novog virusa. Da li se to priroda pobunila protiv maltretiranja koje joj čovek priređuje još od početka industrijske ere ili je, pak, čovek nastavio da se poigrava prirodom stvorivši virus koji je zatim (ne)namerno pustio u svet.
I u jednom i u drugom slučaju kovid 19 predstavlja metaforu za nehumani poredak u koji smo na prevaru bačeni. Reč je o poretku u kojem upravljači zadovoljno trljaju ruke jer prvi put u istoriji čovečanstva imaju priliku da upravljaju poslušnim robovima koji su srećni zbog svog robovskog statusa. O poretku koji je skrivenim ubeđivačima (Vans Pakard), ubedio ljude da žive u najboljem od svih svetova i da upravo zbog toga nije potrebno da ga menjaju. Čak ni ukoliko primete da je u njemu sve suprotno od proklamovanog. Da prava i slobode pripadaju upravljačima, a obaveze i osećaj lažne slobode učestvovanja u bezgraničnoj potrošnji dobara i usluga svima ostalima, čijom se kolektivnom sudbinom bezdušno upravlja. Na kraju krajeva, „bolest pluća je bolest duše”, kaže Suzan Zontag u čuvenom spisu „Bolest kao metafora”. Razmislite metaforički o tome.
Sociolog
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista