Uloge su mu hitale u susret

22. 04. 2020. 12:00

Милија Вуковић (Фото: Архива Крушевачког позоришта)

Svaka priča o Miliji Vukoviću mogla bi da počne rečenicom: „Bio je miljenik boginje Talije“. Bio je veliki glumac za velike uloge. Mnogi glumci su čekali u redu za ulogu, dok su uloge hitale u susret Miliji. Bilo ih je 150.

Sećam se njegovog Raskoljnikova u predstavi „Hronika o Marmeladovima“, koju je po romanu Dostojevskog režirao Jovan Putnik. Momenat kada je Raskoljnikov stupio na scenu, doneo je izmučenog studenta, gubitnika gurnutog na periferiju. Tada je jedan gotovo anonimni glumac zakoračio u centar pozorišnog života Srbije, sa namerom da tu i ostane. Bila je to senzacija i proboj kakav se retko događa u pozorištu. Od samog početka preuzeo je poziciju glumačkog lidera oko koga su se otimali reditelji i uprave pozorišta.

Svaku novu podelu uloga pratilo je pitanje: „A šta će igrati Milija?“ Njegovo ime je donosilo kvalitet i predstavljalo je magnet za publiku. Umeo je da bude strastveni dirigent glumačkog orkestra, ali je znao i šta je ono sa čime se neće mnogo zamarati. Nije se trudio da pametuje: „Ja sam samo glumac“, izjavljivao bi, ostavljajući teorije i istorije drugima, da bi se slatko smejao anegdotama iz života glumaca, muzičara i boema. Retko je komentarisao igru drugih glumaca, ali je umeo da glasno kaže da je neko „zalutao u glumu“.

Imao je neverovatni instinkt kojim bi se probijao do središta uloge. Kada bi tamo stigao i u to se uverio, tome bi se iskreno radovao. Sa posebnim posvećenjem igrao je „zemljane“ likove. Njegov Novak u „Kamenu za pod glavu“ kao i njegov Aćim Katić u „Korenima“, nosili su teško breme patrijarhalnih porodica. Bio je odličan „špreher“i zato su mu pripadali likovi Krleže, Pekića, Andrića i Selimovića. Posebno bi se radovao ulogama u komedijama. Pamtimo njegovog Jevrema Prokića, Jerotija Pantića, Vasu Vučurevića i dr Mihajlovića u domaćem, kao i Volponea i Vojnika od čokolade u svetskom repertoaru.

Glumio je sa odličnim partnerima i oni su rado igrali sa njim. Voleo je da igra sa mladim i darovitim glumcima. Umeo je da im da vetar u leđa, što su oni osećali i poštovali. U svom pozorišnom trajanju bio je veran Kruševcu premda je u svakom novom pozorišnom prelaznom roku bio „zvezda“ i dobijao primamljive ponude drugih teatara, ostao je stub Kruševačkog pozorišta.

U zenitu svoje glumačke biografije glumački dar Milije Vukovića stajao je uz Miloša Žutića, Petra Kralja i Predraga Lakovića. Bio je glumac koga je publika volela, kritika cenila i nagrade ovenčavale. Ipak jedna je ostala za njega neosvojena – Sterijina nagrada. Bio je na korak od nje u svojoj interpretaciji Ahmeda Nurudina u „Dervišu i smrti“.

Sa Milijom Vukovićem imao sam dugogodišnju rediteljsko-glumačku saradnju. Igrali smo u 25 premijera. Pored kruševačkih, bile su tu i predstave u Kragujevcu i Prištini. Bio sam mu i upravnik i umetnički direktor. Bilo je spokojnih, srećnih godina, ali i nemirnih – da li će predstave pozorišta proći političku komisiju, da li će opstati pozorište u Kruševcu... Milija je uvek bio na strani pozorišne umetnosti. Pamtim teške trenutke, ali i trenutke zajedničkih radosti. Proveli smo mnogo sati u probnoj sali, pozorišnoj dvorani, pozorišnom bifeu, pozorišnom autobusu... Još čujem njegov markantni glas koji se smeje i negoduje.

Znam da nije voleo komemoracije. Skroman, kakav je bio, verujem da bi radije prihvatio da se umesto toga okupe glumci sa svih strana, popiju piće uz sećanje na njega.