Vraćam se pisanju drame o Tesli
(Фото Р. Крстинић)
Uveren sam da posle ovog surovog pohoda kovida 19 ništa neće biti kao ranije. Suočavamo se sa katastrofom i ponekad mi se učini besmislenim da nastavim sa pisanjem započete drame. Ovako je za „Politiku” iz svog kućnog ambijenta govorio reditelj Nebojša Bradić koji ove dane „distance” koristi da završi pre svega dramu o Nikoli Tesli, ali i brojne druge projekte, kao i da se priseti prošlih, takođe, na svoj način teških vremena kojih je u našoj bliskoj prošlosti bilo podosta.
– I kada posumnjam u nemoć kreativnosti, istovremeno se podsetim da su drama i prve institucije demokratije nastale zajedno, u isto vreme. Obe su bile neophodne da bi se stvorila i delila ljudska odgovornost i autonomija. I ako se mnogo toga uruši i nestane, drama će opet biti potrebna da očuva ljudske vrline i nauči nas kako da nastavimo život u istoriji. Zato se opet vraćam pisanju drame o Tesli, inspirisane romanom Vladimira Pištala. Možda će mi ova neželjena izolacija pomoći da je završim, a celokupnoj zajednici i društvu u kojem živimo da napravi radikalne promene ka boljitku – kaže Nebojša Bradić.
Novonastala situacija mnoge umetnike prekinula je i u brojnim aktivnostima. Nebojša Bradić nedavno se vratio iz Sofije gde je sa velikim uspehom režirao mjuzikl „Violinista na krovu” u tamošnjem nacionalnom teatru. Njegovu selekciju na „Danima komedije” čiji je ovogodišnji selektor, a koji su bili planirani, po tradiciji od 20. do 27. marta jagodinska publika gledaće u nekom novom terminu, kada sve ovo prođe.
– Asocijacija na novonastalu situaciju, mi je sećanje na prvu predstavu u uslovima ratnog stanja, koju je Narodno pozorište u Beogradu prikazalo na Svetski dan pozorišta, u podne 27. marta 1999. Već tog, prvog dana, dogodilo se čudo koje je nastavilo da se dešava i na svakoj narednoj predstavi: uspostavila se sasvim nova, nama dotad nepoznata, gotovo uzvišena atmosfera, proistekla iz nevidljivog kontakta gledalaca i umetnika na sceni. Ispred ulaza u nacionalni teatar formirani su dugi redovi. Starije gospođe su prilazile i govorile: „Vi nam spasavate život”... Nažalost, ništa slično tome nije moguće ovih dana u suočavanju sa nevidljivim neprijateljem – navodi Nebojša Bradić i dodaje:
– Pozorište je mesto okupljanja i njegova moć je u magiji i komunikaciji koja se dešava između scene i sale sa 300, 500 ili 1.000 ljudi. U mraku pozorišne sale vi možete da plačete podstaknuti emocijama tuge i patnje, da strahujete zbog mržnje i nepravde, ili da se radujete, uživate, volite... To je ono što pozorište omogućava kroz zajedništvo, ali omogućava još nešto: preispitivanje zajedništva. Bojim se da bi i kovid 19 jako zavoleo i brzo u potpunosti naselio pozorišne sale. Zato je izolacija imperativ. A ona mi teško pada baš zbog toga što mi nedostaje pozorište, kafa sa prijateljima, ručak u „Maderi”, koncert na „Kolarcu”, festival Igre... Verujem da se i drugi slično osećaju.
Evu koju poruku iz svoje izolacije je Nebojša Bradić želeo da uputi u novonastalim okolnostima:
– Šekspir se rodio u godini kada je Engleskom harala strašna epidemija kuge. Jedan njegov duhoviti biograf zaključio je kako Šekspirov najveći uspeh nije bio „Hamlet”, već činjenica da je preživeo prvu godinu života. Moja poruka je jednostavna: moramo preživeti kovid 19 i izolaciju, kako bismo mogli da nastavimo da budemo i stvaramo.