Alarm na uzbunu

U Hrvatskoj već dulje vrijeme na uzbunu zvoni alarm brojnih novinara, strukovnih udruga, ali i inozemnih stručnjaka koji upozoravaju da stanje u hrvatskim medijima, prije svega novinarske slobode i položaj novinara ne odgovaraju poziciji zemlje koja se svim silama trudi biti prvi sljedeći kandidat za ulazak u Europsku uniju.

Hrvatska se ove godine, prema ljestvici američke nevladine organizacije Freedom House, među 200 zemalja, svrstala na 78. mjesto, zajedno, primjerice s Indijom ili Bocvanom! Drugim riječima, Hrvatska se smatra državom s djelomično slobodnim medijima, i dalje je neprijeporan utjecaj politike, ali i sve veći i jednako opasan interes krupnog kapitala i oglašivača.

U dobrom dijelu hrvatskog tiska već se razmjerno dugo naprosto ne može pročitati nijedan tekst koji bi kolidirao s poslovanjem tvrtki u vlasništvu Ivice Todorića, hrvatskog biznismena u ekspanziji, koji je nedavno proglašen i jednim od najbogatijih ljudi na svijetu. Pritisnuti egzistencijalnim razlozima, osobito u fazi općeg poskupljenja života, goriva, hrane, komunalija, novinari se sve više navikavaju na autocenzuru i sve se rjeđe urednicima predlažu tekstovi za koje se pretpostavlja da ne bi konvenirali oglašivačima i poslodavcu. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da je medijsko tržište u rukama nekolicine poslodavaca, da je izbor redakcija iznimno sužen i da je dobar dio hrvatskih novinara slobodu javne riječi uspješno zamijenio za iznimno visoke plaće, dobar status u tvrtki i – šutnju.

Prošloga su tjedna, hrvatski novinari, ipak, odlučili javno prosvjedovati i to nakon što je bejzbolskom palicom pred vlastitim stanom pretučen njihov kolega, novinar-istraživač, Dušan Miljuš. Policija je njegovo premlaćivanje olako okarakterizirala kao nanošenje fizičkih ozljeda, iako je Miljuš, posve je jasno, samo pukim čudom ostao živ, odnosno posve je jasno da je novinara netko pokušao ubiti. U Miljuševu slučaju vrlo je vjerojatno riječ o pripadnicima mafijaških gangova, kojima se novinar godinama bavio i koji su čak, nezapamćeno, prije izvjesnog vremena u jednim dnevnim novinama kao upozorenje i prijetnju objavili Miljuševu osmrtnicu! Nakon Miljuševa premlaćivanja, Berislav Rončević, hrvatski ministar policije, koji je drugi mandat u Sanaderovoj vladi zaslužio kao izrazito nesposoban ministar vojske u prethodnom mandatu, javno se upitao: Tko je Dušan Miljuš!

Novinari su, ovaj put, skočili na noge, uspeli se do Banskih dvora, protestirali na Markovom trgu (na kojem je javno okupljanje inače zabranjeno) i vladi poručili: „Natjerajte štakore da se s ulica povuku u kanalizacijski mrak i onda ih jednog po jednog polovite”. I to je, manje-više, to…

Novinare, doduše, nitko nije spriječio u pohodu na Markov trg, iako je policija stotinak metara dalje zaustavila druge prosvjednike – nezadovoljne pirotehničare tvrtke Mungos. Novinari su čak i primljeni u premijerovu uredu, premijer je naložio hitnu istragu napada na Miljuša, (kao da to ne bi trebao biti uobičajen posao policije) i cijela se stvar polako stišala.

Stekao se dojam da su se novinari na noge digli tek onda kada je jednog njihovog kolegu neki mafijaš odlučio zauvijek ušutkati.

O svakodnevnom ušutkivanju koje trpe u svojim redakcijama, o pristajanju na kompromise koji su prevršili svaku mjeru pristojnosti i dobrog ukusa, o činjenici da ministrima, a još više lokalnim šerifima u Hrvatskoj nije ništa neobično nazivati glavne urednike i protestirati ne samo zbog sadržaja pojedinih tekstova nego i zbog, primjerice, činjenice da im se ne sviđa kako su ispali na nekoj fotografiji – ni riječi.

Osim slučaja Miljuš, naime, hrvatsko novinarstvo bilježi i cijeli niz drugih, manje poznatih slučajeva novinarskih tragedija. Jedna je samohrana majka, tako, bila primorana otići iz redakcije „Vjesnika” jer je jedan ministar odlučio da ona, dok je on na tom mjestu, tamo više neće raditi. Novinar Drago Hedl u Osijeku je čitavo desetljeće bio izložen prijetnjama Branimira Glavaša, sve dok se i sama država nije, dakako, iz političkih razloga, odlučila obračunati s dojučerašnjim „kamaradom”. Novinara Željka Peratovića policija je uhitila, jer je navodno odao državnu tajnu, pretučeni su i kolege Danijela Banko i Filip Brala, iz lista „Vjesnik”, nekad slavnog i moćnog hrvatskog dnevnika „velikog formata” otišla je većina mislećih ljudi, na što ju je natjeralo urednikovanje Darka Đureteka, urednika dovedenog iz „Večernjeg lista” koji se u tri godine svoga mandata bavio isključivo privatnim ratovima protiv novinara koji su ne pokušali pisati, nego koji su po redakcijskim hodnicima govorili drukčije od onoga što se njemu sviđa.

Ukratko, lista kršenja novinarskih, ali i ljudskih prava u Hrvatskoj bjelodano je podugačka. U ovom trenutku, nažalost, uz časne nakladničke iznimke, jedina mogućnost dosezanja novinarske slobode je odabir novinarstva kao slobodnog zanimanja, što, dakako, sa sobom povlači i posvemašnju nesigurnost i svakodnevni strah za golu egzistenciju. U zemlji za koju se voli reći da je pred vratima Europe…Samo, koliko će trajati kucanje?

Novinarka iz Zagreba