Prodaja porodičnog srebra
Poodmaknu li za još koju sedmicu dogovori o konstituisanju skupštinske većine i nove vlade možda će nam se ukazati još neka prilika da doznamo u kakvom su nam stanju javne finansije. Više nije nikakva tajna da im, nastavi li se sa ovolikim odugovlačenjem u formiranju kabineta, preti pravi finansijski slom. Đavo je, konačno, došao po svoje.
Izbori su, bar za sada, prošli. Udvaranja biračima, trenutno, nema, a računi olako obećanim pravima, iza kojih stoje realne pare – uredno stižu. Kako pomiriti visoke izdatke sa skromnijim prilivima?
Tu jednačinu s mnogo nepoznatih moraće da rešava nova vlada, a pogotovo budući ministar finansija. Ko god se na tom mestu našao neće mu biti lako. Biće đavolski teško sastaviti budžetski kraj s krajem bez opasnih lomova. Na njih je ovih dana upozorio i sam ministar finansija Mirko Cvetković. Čovek koji je, ruku na srce, svojom dobrom naravi, i sam doprineo rđavom stanju svoje kase. Nije imao snage ili volje da svojim koalicionim i partijskim partnerima kaže: „Ma ljudi, para nema. Trošimo i ono što nemamo”.
Kada se stiglo do zida, sada i potpredsednik vlade Božidar Đelić priskače u pomoć i svojski „navija” da se sporazum sa Rusima za NIS što pre ratifikuje ne bi li i po tom osnovu stiglo obećanih 400 miliona evra. Taman toliko koliko nam u ovom času nedostaje da bi se zakrpile najveće budžetske „rupe”. Između ostalog i za servisiranje stare devizne štednje.
I tako, vreme, kao neumoljivi sudija, pokaza da sve priče o našim budžetskim suficitima, odličnim poreskim i drugim državnim prihodima, kojima su se u predizbornoj trci gotovo svi trsili – padoše u vodu. Račun je neumoljiv.
Belodano je jasno da nam je država skupa, a prihodi tanki. Minus se pokrivao, pa i skrivao, prodajom velikih preduzeća i licenci nacionalnih resursa. Privatizacioni prihodi su, kako se sada vidi, služili za pokrivanje budžetskih „rupčaga”, a ne za razvoj i investicije.
Preostalog „porodičnog srebra” za prodaju, pored zarečenog NIS-a, nije nam ostalo mnogo. Ostaje, kao najvredniji držani trofej – EPS i donekle Telekom. Bilo bi odista tužno kada bi nova vlada, svejedno koje boje bila, posegnula za tim ekonomski i nacionalnim samoubilačkim činom. Kao u onoj narodnoj: „Hajde, Jano, kuću da prodamo, da prodamo samo da igramo”, odnosno da na vlasti o(p)stanemo.
Mnogi su se strašno narogušili na profesora Mlađana Kovačevića kada je nedavno za naš list izračunao da je Srbija od 2002. do kraja 2007. proćerdala ni manje ni više nego 42 milijarde dolara, pristiglih po svim osnovama – od privatizacije, donacija, preko investicija do doznaka dijaspore. I?
Nismo se nešto naročito razvili, niti smo podigli privrednu aktivnost, investicije padaju…, a potrošnja i inflacija – rastu. Jedemo sopstvenu budućnost. Zato će, na jesen, biti veoma zanimljivo videti, ako izostane brzo formiranje domaćinske vlade a sa njom i prihodi od privatizacije, koliki će pritisak biti na guvernera NBS Radovana Jelašića da „pomogne” u saniranju dugo prikrivanog deficita državnog računa.