Osećanje katastrofe svi delimo
Андрија Филиповић (Фото лична архива)
U studiji „Conditio ahumana ‒ imanencija i ahumano u epohi antropocena” dr Andrija Filipović piše o problemima koji su nastali posredstvom čovekovog delovanja na prirodu. Autor analizira antropocen ‒ geološku epohu koja je presudno određena ljudskom aktivnošću na planeti.
Andrija Filipović je filozof, autor knjiga „Estetske revolucije”, „Brajan Masumi ”, „Žil Delez”, preveo je dela Žila Deleza, Mišela Fukoa, Rolana Barta, Terija Smita, Aleša Erjavca i mnogih drugih.
Onog trenutka kada je čovekovo delanje postalo geološka sila, razlika između prirode i društva je nestala
O antropocenu se govori kao o „epohi ljudi koji su postali geološka sila”. Koji ekološki izazovi karakterišu ovu epohu?
Antropocen je, filozofski rečeno, hiperobjekt – fenomen koji će trajati toliko dugo i toliko je složen da je teško shvatiti šta to zapravo znači na nivou svakodnevnog života, ali i na nivou celokupnog pojedinačnog ljudskog života čija je dužina svega stotinu godina u najboljem slučaju. Pored globalnog zagrevanja izazvanog sagorevanjem fosilnih goriva, drugi ekološki izazovi antropocena odnose se na početak testiranja atomskih bombi i eksploatacija nuklearne energije, a samim tim i problem radioaktivnog otpada (setimo se Fukušime, ali i Černobilja koji je ponovo postao aktuelan ovih dana zbog požara na tom području); odnosno početak masovne proizvodnje i upotrebe plastike u potrošačkom društvu koja potom kao mikroplastika ulazi u sastav tela mnogobrojnih živih bića od riba u okeanima pa do ljudi koji te ribe jedu. Na kraju, tu je reč i o šestom velikom izumiranju biljnih i životinjskih vrsta koje je u toku, a čiji je glavni uzrok gubitak staništa zbog industrijske aktivnosti čoveka.
U kojem odnosu u antropocenu stoje priroda i društvo, prirodna klimatska sila i ljudska moć?
Stoje u odnosu identiteta. Onog trenutka kada je čovekovo delanje postalo geološka sila, razlika između prirode i društva je nestala. O tome piše indijski istoričar Dipeš Čakrabarti, za koga klimatske promene označavaju imploziju razlike između ljudske istorije i prirodne istorije koja je nastala s prosvetiteljstvom. Antropocen nužno vodi preispitivanju svih kategorija mišljenja i delanja kojima smo se vodili do sada, a za Čakrabartija jedan od izvora preosmišljavanja je osećanje katastrofe koje svi delimo danas u suočenju sa zagađenjem vazduha, topljenjem glečera, dugim sušama, intenzivnim požarima, čestim poplavama i tome slično. Tu vidim i doprinos moje knjige i hiperkategorija o kojima pišem – uvrnutost, transdividualnost, disagensnost – koje sam ponudio kao „prljave” pojmove za zagađeni antropocenski um.
Kako filozofi vide ovu problematiku, da li anticipiraju rešenja ili daju uvid u posledice nastale izmenom planete?
U knjizi sam pažnju obratio na takozvani novi materijalizam koji je nastao pod uticajem francuskih filozofa Žila Deleza i Feliksa Gatarija. Rešenja koja se nude u okviru ove teorijske platforme zasnivaju se na uvidu da su sva bića, živa i neživa, međusobno neraskidivo povezana i da neprestano utiču jedna na druge. U tom smislu, mnogi pišu o tome da različite antropogene materije koje ulaze u sastav naših tela otkrivaju radikalnu otvorenost našeg tela prema onome što mu je navodno spoljašnje. Ljudsko telo postaje složeni i promenljivi sastav mnoštva ne/antropogenih materija, a ne zatvorena celina kako se u modernim filozofijama uglavnom zamišljalo. Rešenja se kreću od etičkog minimalizma – ako već nešto destruktivno (mislimo da) moramo onda bar neka efekat na okolinu bude minimalan – do zahteva za radikalnim preoblikovanjem savremenog načina življenja. Izdvojio bih Patrišu Makormak kao primer ovog poslednjeg jer ona zahteva radikalno veganstvo i ahumanizam u smislu apsolutnog oslobađanja živog sveta od ljudskog jarma.
Sa kog stanovišta Hana Arent tumači ljudsko delovanje u svom delu „Conditio humana”?
Za Hanu Arent ljudska aktivnost, vita activa, javlja se u tri vida – rad, proizvodnja i delanje. Rad kojim se bavi animal laborans služi održanju biološkog života pojedinca i vrste, proizvodnja kojom se bavi homo faber proizvodi trajnost ljudskog sveta kroz proizvodnju „veštačkog” sveta stvari, dok se delanje odnosi na direktno delanje između ljudi koje je uslov političkog života. Međutim, njena cela teorijska građevina temelji se na cirkularnoj razmeni materije sa prirodom gde se podrazumeva da se otpad spontano vraća u prvobitnu formu. Otpad, bilo organskog bilo neorganskog porekla (plastika, na primer), uništava svaku koncepciju prirode ili čoveka koja se zasniva na cirkularnosti jer on odbija da nestane. Hana Arent navodi da je ljudska uslovljenost četvorostruka i da su uslovi: život (u smislu rađanja i umiranja), bivstvovanje-u-svetu, pluralnost i Zemlja. Sa uvidom o necirkularnosti otpada, mogli bismo da kažemo da otpad postaje uslov svih uslova ljudske egzistencije.
Da li antropocen sugeriše i ugroženost čovekovog opstanka na planeti?
Paradoksalno, da. Paradoks zato što je ta reč kovanica u čijoj osnovi leži reč antropos, čovek. Dakle, čovek svojom aktivnošću dovodi u pitanje vlastiti opstanak i to u onoj epohi koja je ponela njegovo ime. Reč je o šestom velikom izumiranju vrsta, a do kojeg dolazi zbog uništenja ekosistema širom planete što zbog globalnog zagrevanja što zbog industrijske poljoprivrede i drugih vidova kapitalističke eksploatacije prirodnih resursa. Reč je o ljudskoj aktivnosti koja manje ili više svesno dovodi do izumiranja brojne biljne i životinjske vrste i do mogućnosti izumiranja samog čoveka. Ranija velika izumiranja dešavala su se prirodno, kao što je udar meteora koji je izazvao izumiranje dinosaurusa. Mnogi teoretičari i teoretičarke pitaju se kako je uopšte moguće zamisliti svet bez ljudi – jer, opet paradoksalno, mislimo odsustvo mišljenja mišljenjem – a nužno ga je zamisliti takvog da bismo probali da pronađemo drugačije načine razmišljanja u cilju stvaranja drukčijeg odnosa prema planeti, ekosistemima i živim bićima koja nisu ljudi. Antropocen je, rečju, epoha nerazmrsivih paradoksa.