Evropa – Drevni poštanski putevi
(Фотографије Пошта Србије)
Tokom istorije, svaka jaka i dobro organizovana država imala je razvijenu mrežu za komunikacije i transport. Otomanska imperija u čijem sastavu je bila Srbija imala je mrežu koju su činili tatari – jahači sa velikim brojem konja, menzulana, hanova i karavansaraja.
Pored tatara, državne objave i naredbe od 17. veka prenosili su i pešaci – sahije, posebno na kraćim udaljenostima i na onim terenima koji su mogli brže da se pređu peške nego na konjima. Sahije su bili izdržljivi, vižljasti ljudi, opremljeni naoružanjem, obučeni u praktičnu odeću, a kao znak raspoznavanja nosili su praporce ispod levog kolena. Njima su najavljivali ulazak u naseljeno mesto, a zvončići su im pomagali i da održe određeni ritam pešačenja.
Vremenom su počeli da prenose i privatna pisma i manje pakete za određenu nadoknadu, a u mesta u koja su dolazili, prenosili su i vesti – abere o skorašnjim događajima, vašarima, cenama, zarazama, svemu onome što je bilo bitno za svakodnevicu ljudi toga doba.
Posle Drugog srpskog ustanka, kada je bilo potrebno da se vesti prenesu pešice, brzo – štafetno i na kraćim relacijama, knez Miloš je koristio svoje tatare.
Tatari, sahije, a kasnije i poštari koji su putovali na kočijama, koristili su dobro razvijenu i uhodanu menzulansku mrežu na četiri glavna putna pravca (Beograd–Radujevac, Beograd–Aleksinac, Beograd – Mokra Gora i Beograd–Loznica). Ova mreža bila je organizovana na Savi i Dunavu, a skele i čamci, kasnije i brodovi, činili su važnu kariku u brzom i sigurnom prenosu pošte.
Stručna saradnja: Ljiljana Đorđević, viši kustos, PTT muzej, Beograd
Umetnička obrada izdanja: mr Boban Savić, akademski slikar.