Tumačenje ustava

10. 06. 2020. 18:00

(Фото А. Васиљевић)

Pojava virusa korona u Srbiji promenila je uobičajeni, redovni život. Bila je to biološka agresija na državu i građane od koje su se oni, kao protiv oružane agresije, morali, ne bi li opstali, braniti prikladnim sredstvima. Ona su se sastojala od niza administrativnih i medicinskih mera koje je bilo moguće primeniti tek pošto je država iz redovnog prešla u vanredno stanje. Razumljivo, napadnuti se brani i sredstvima koja u normalnim prilikama, kada napada nema, nisu dopuštena. Reč je o samoodbrani, svojstvenoj državi kao i pojedincima. Kada usled napada slabi privredna i odbrambena snaga države i kada su životi njenih građana ugroženi, prirodni je „zakon“ – zakon samoodržanja – da se od napadača brani. Napadač je bio virus korona. Van sumnje je da je tada vanredno stanje bilo cilju shodno (celishodno) i opravdano.

Sumnja nastaje u vezi s načinom na koji je ta promena stanja u državi izvedena. Da li je tom prilikom ustav bio poštovan ili povređen? Da li su poštovani ustavom predviđeni razlog za proglašenje vanrednog stanja i postupak proglašenja tog stanja? Razlog je „javna opasnost“, ali takva da „ugrožava opstanak države ili građana“. Tada se vanredno stanje pokazuje kao krajnje sredstvo za suzbijanje takve javne opasnosti. O tome hoće li ono biti proglašeno ili ne odlučuje Narodna skupština, kao o svojoj izvornoj nadležnosti. Ako ona „nije u mogućnosti da se sastane“, takvu odluku donose tri predsednika (Republike, Narodne skupštine i Vlade), kao njena ustavna „alternacija“.

Ova pitanja moguće je postaviti zato što naš ustav ne navodi poimenično i potpuno („taksativno“) slučajeve kada javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana niti kada Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane. Čini se da ih je ustav prepustio slobodnoj oceni donosioca odluke o proglašenju vanrednog stanja. Time ga on nije oslobodio obaveze da navede razloge kojima dokazuje da je njegova odluka bila objektivna i pravična, a ne subjektivna i pristrasna, što će učiniti u obrazloženju odluke. Kao svi pojedinačni pravni akti, ta odluka mora sadržati obrazloženje kao svoj sastavni deo. Ona nije opšti pravni akt koji nema obrazloženje. Po tipologiji pravnih akata, koju je dao veliki Leon Digi, ona pripada aktu-uslovu. Ti akti su uslov da se na pojedinačan slučaj primeni, kako kaže Digi, „opšta pravna situacija“, tj. opšti pravni akt. Odluka o kojoj je reč ima samo jednu rečenicu: „Proglašava se vanredno stanje na teritoriji Republike Srbije.“  Šta je vanredno stanje, to ne kaže ona, nego ustav. Ona samo označava dan (datum objavljivanja u „Službenom glasniku“) kada nastaje vanredno stanje čiji je režim predviđen ustavom. Odlukom se određuje kada nastupa vanredno stanje, a ustavom šta je vanredno stanje.

U obrazloženju odluke mora se navesti vrsta javne opasnosti i razlozi što ona „ugrožava opstanak države ili naroda“. Težište je na reči „opstanak“, koja znači život, postojanje. Takva opasnost morala bi biti stvarna, prekomerna, neminovna i nezaustavljiva redovnim sredstvima. Ako nije sve to odjednom, onda onaj ko je proglašava izlazi iz okvira ustava i prelazi na zemljište samovolje.

Prostor za slobodnu ocenu je još više sužen u utvrđivanju kada Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane. Njemu treba da prethodi neuspeli pokušaj njenog predsednika da sazove sednicu s tačkom dnevnog reda koja bi mogla glasiti „Donošenje odluke o proglašenju vanrednog stanja“. S obzirom na to da je donošenje takve odluke „spasonosno“ za zemlju, on neće sazivati novu sednicu, nego će svojim aktom obavestiti ostala dva predsednika da skupština „nije bila u mogućnosti da se sastane“. Tada je pokriće za takvu nemogućnost u jednoj proverljivoj činjenici, a ne u slobodnoj (subjektivnoj) oceni.

Navedene zahteve ustav ne postavlja. Ali samim tim što postoji ustav, samovolja vlasti, kojoj nekada može voditi apsolutno shvaćena slobodna ocena, isključena je. Suština ustava je u tome da suzbija samovolju vlasti (reč „ustava“ znači zaustavljanje, zadržavanje). Uz to, pravnik se ne može pomiriti s tvrdnjom da u ustavu postoje praznine i neodređeni pojmovi. I ako ih ima, otkloniće se tumačenjem ustava. Da je drukčije, pravo ne bi bilo posebna profesija, nego bi pravnik mogao biti svaki pismeni čovek. Među pravnicima, samo pravnik „paragraflija“ svodi ustav na paragrafe. Ustav nisu samo svi njegovi članovi, nego su ustav i ideje (liberalni poredak), duh (legitimnost i ograničenje vlasti), načela (građanska suverenost, vladavina prava, podela vlasti, najveća pravna jemstva ljudskih prava). Tako ustav shvata i američki Vrhovni sud, koji je na osnovu onako arhaičnog i škrtog teksta iz 1787. metodom tumačenja zaokružio američki ustavni sistem i objasnio mnoge ključne pojmove ustavnog prava. Imena pojedinih sudija tog suda (Maršal, Frankfurter, Kardozo i dr.) danas su više uvažena od imena mnogih teoretičara i profesora ustavnog prava.

U našoj javnosti Odluci o proglašenju vanrednog stanja najčešće se zamera što je nije donela Narodna skupština. Bez ironije, i da ju je ona donela, između nje i odluke tri predsednika ne bi bilo nikakve razlike. Skupštinska većina i tri predsednika pripadaju istoj političkoj grupaciji i oni bi, nesumnjivo, o istoj javnoj stvari isto odlučili. No, bez obzira na njihovu političku snagu, njih je obavezivala pisana ili tumačenjem ustava izvedena ustavna norma. Tada u državi, umesto vladavine ljudi, postoji vladavina prava.

Nekadašnji sudija Ustavnog suda Jugoslavije (u SFRJ)

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista