Kad političari zarate oko birača
(Фото Р. Крстинић)
Neočekivani udarac u glavu dok je s pristalicama na štandu u centru Beograda prikupljao potpise za kandidovanje na izborima 21. juna Sergeju Trifunoviću, glumcu i lideru Pokreta slobodnih građana, može se računati kao „vatreno krštenje” u izbornim kampanjama. Nije bio prvi, a najverovatnije neće biti ni poslednji političar u Srbiji kojeg je u toku izborne kampanje fizički napao politički neistomišljenik (u ovom slučaju s iste, opozicione strane). Rasim Ljajić, ministar u Vladi Srbije i lider Socijaldemokratske partije Srbije, ima neuporedivo više staža u politici od Trifunovića, ali ni on nije mogao da ostane miran na vest, objavljenu u tabloidu pre desetak dana, da će se posle izbora preseliti u Tursku – kao ambasador.
U podužem saopštenju u kojem je naveo da je to „gnusna laž” sračunata da ga diskredituje mesec dana pred izbore, nije skrivao ljutnju: „Suočavao sam se u politici s različitim informacijama, dezinformacijama, optužbama, ali nikada ovako podmuklo i tendenciozno niko nije plasirao ovakvu laž, neposredno pre održavanja parlamentarnih i lokalnih izbora”, naveo je Ljajić, koji na predstojeće izbore izlazi na listi „Aleksandar Vučić – Za našu decu”.
I to nije sve što se desilo od nastavka izborne kampanje posle pauze zbog pandemije virusa korona, a što pripada korpusu nedozvoljenih, nepriličnih ili niskih poteza političkih rivala. U medijima je zabeleženo da je narodni poslanik Miladin Ševarlić započeo štrajk glađu kome je umnogome kumovala izjava predsednika Srbije Aleksandra Vučića „o suverenitetu Kosova” – za koju se ispostavilo da je data u okviru dužeg razgovora o Kosovu i Metohiji pre godinu dana, a sada plasirana kao nova. Pre nekoliko dana pokret Dosta je bilo saopštio je da je nepoznata osoba napala aktivistkinje DJB-a koje su prikupljale potpise za izbore na Vračaru i tom prilikom oštećen je štand postavljen ispred zgrade SO Vračar. Koaliciji „Za kraljevinu Srbiju” neko je u pet gradova, „od Vrbasa do Vranja, isti dan”, uništio predizborne bilborde.
Očekujući pravu „političku vatru” tik pred izbore, izvršni direktor Cesida Bojan Klačar napominje da, kada govorimo o ovakvim pojavama, to jest o prljavoj i (ili) negativnoj kampanji, ne treba zaboraviti da je u pozadini tih sukoba uvek politika. „Ma koliko da je PSG opoziciona stranka ili SDPS vladajuća, na izborima su sve stranke jedna drugoj politička konkurencija. Samim tim, u osnovi svih tih sukoba su politički sukobi, borba za biračko telo”, smatra Klačar.
Navodi da Srbija nije izuzetak ako govorimo o ovoj vrsti izborne kampanje, da su to stvari koje se dešavaju čak i u vrlo demokratskim državama, ali je naš problem to što je u domaćoj varijanti odlikuje „jedan izrazito emotivan ton i izrazita želja da se ide na pojedinca, a ne na pojavu”. Dakle, da se neko kritikuje na nivou ličnih svojstava, a ne na nivou politike ili programa koji zagovara. Onda se ta hipersenzitivnost koju političari ispoljavaju u javnom prostoru prenese i u privatnu sferu, pa se onda počne pojavljivati i na ulici, štandovima... „I onda se njihovi simpatizeri, članovi stranaka i obični građani počnu sukobljavati u bici koja faktički nije njihova”, dodaje Klačar.
Dragan Stojanović
Navodeći da je prljava politička kampanja sve ono što umanjuje demokratsko pravo i mogućnost glasača da racionalno i samostalno donese odluku o izboru neke opcije na izborima, medijski konsultant Igor Avžner ističe da ona može biti medijska i nemedijska. Primena pritisaka u vezi s poslom dobijenim preko stranke, prikupljanja „sigurnih” glasova, obaveze botovanja na internetu, a u ekstremnim slučajevima i pretnje fizičkim ugrožavanjem, oblici su nemedijske prljave stranačke kampanje.
„Laži kojima se javnost sistematski svakodnevno zatrpava kroz sredstva informisanja i društvene mreže deo su prljave medijske predizborne kampanje koja u kontinuitetu traje godinama. Ili je vlast nesposobna da pohapsi i stavi u zatvor lopove o kojima govori sve vreme, ili je u pitanju ciljano političko uništavanje lidera opozicije. Prljava kampanja i laž bila je vest o Nataši Jeremić kao narko-dileru, Šešeljovo mahanje praznom gomilom papira kao dokazom za bujice izgovorenih izmišljotina, Tadićevi spotovi protiv Tomislava Nikolića... Primera iz prošlosti ima, ali smo po pitanju vođenja prljave kampanje danas mnogo ispred suseda, a bićemo sigurno i lider u Evropi”, kaže Avžner, koji je vodio i osmišljavao više političkih kampanja, a možda je najeksponiraniji bio dok je radio za Mlađana Dinkića.
Dodaje da ovakav vid medijske kampanje najčešće dovodi ljude do straha, besa, nepoverenja... Nakon čega često može doći do agresije i daljih podela u društvu. Kako kaže, „’napad’ na predsednika PSG-a je sigurno prljava rabota”. „Kako je preko noći prešao put od ’medijske persone non grata’ i ’propale narkomančine’, do lidera stranke za koju predsednik sa sigurnošću tvrdi da će ući u parlament i pokrivenosti u svim prorežimskim medijima? Odgovor se nameće sam. Možda se neko neće složiti da plakat opozicionog SNS-a s Tadićem, Šutanovcem, Petrovićem i drugima na slici uz slogan ’Oni dobro žive, a vi?’ nije bio prljava kampanja. Isti plakat uz fotografije ljudi koji danas vode državu mogao bi da se koristi sada. Nije bitno da li istina boli. Važno da je istina”, ističe Igor Avžner.
Govoreći o negativnim kampanjama (razdvajajući prljavu kampanju s lažima, podmetanjima, napadima na ličnost, od kampanje kontrasta kojom se, komparacijom dva aktera, jedan akter prikazuje lošijim od drugog), Klačar posebno ističe one iz 2008. i 2012. godine. Ova druga je bila, kako ističe, vrlo negativna jer su dva velika politička aktera, SNS i DS, vodila takve kampanje, a pritom smo imali još nekoliko manjih stranaka koje su između sebe pokušavale da umanje rezultat onog drugog.
„Tadašnja podela je bila više na nivou političke komunikacije. Međutim, 2008. je bila izrazito negativna kampanja izazvana jakim socijalnim rascepom, koji je tada bio građansko-nacionalne prirode. Na jednom polu su bili okupljeni oko DS-a, odnosno Zajedno za Srbiju, a na drugom oko SRS-a. Sada smo ušli u period koji je vrlo opasan, štetan za zajednicu, a to je prestanak redovne komunikacije između ključnih političkih aktera. Parlament je bojkotovan, dijalog je u najvećem delu bojkotovan, tako da je problem s negativnom kampanjom u Srbiji trenutno taj što suprotstavljeni politički akteri međusobno ne razgovaraju. I nema ni naznake kompromisa – ne nekog strateškog, nego nema naznake kompromisa o bilo kojoj važnoj ili nevažnoj temi u političkom životu”, ukazuje Bojan Klačar.