Špijun iz džepa

Meri Bilić

08. 06. 2020. 22:00

Принтскрин

Da među televizijama sa nacionalnom frekvencijom vlada utakmica za naklonost gledalaca sasvim je jasno, jer na osnovu podataka o gledanosti marketinške agencije opredeljuju gde će i koliko prikazivati reklame. Ali kao da među televizijama postoji još jedno nadmetanje, za koje nema opravdanja. Ta „disciplina” mogla bi se nazvati „ko će tokom vikenda imati više repriznih emisija”. Ilustracije radi, u nedelju su Prva i B92 imale po jedanaest repriznih programa a RTS-u reprize više ni ne brojimo. Ipak u svemu tome bilo je moguće pronaći i nešto zanimljivo. Mira Adanja Polak je u emisiji „Kako nas prisluškuju” (nedelja, Drugi program RTS, u 15.35) razgovarala sa Časlavom Maksićem, višim sudskim veštakom za informatičku forenziku a podnaslov ovog razgovora mogao bi da bude ”Ono što vas je oduvek interesovalo a niste imali koga da pitate”. Maksić tvrdi da samo ono što nikome niste rekli i nigde niste napisali ostaje tajna a digitalni forenzičari najbolje znaju da je svaka komunikacija negde zapisana i da to negde neko poseduje. On ima i naučno objašnjenje za ono što mnogi kažu „Nećemo o ovome preko telefona” i time izazivaju smeh u društvu i bivaju proglašeni za paranoične.

Sagovornik Mire Adanje Polak za sebe kaže da je profesionalni paranoik, zbog toga što dobro zna šta sve savremena tehnologija može da učini. Samim tim što smo kupili smart telefon „potpisali smo” da se odričemo svoje privatnosti a načina za prisluškivanje i praćenje ima mnogo, uostalom na tržištu se za desetak evra može kupiti uređaj koji snima razgovor na kilometar udaljenosti. Sateliti mogu da beleže razgovor dvoje ljudi na njivi u udaljenom selu. Maksić je naveo i primer susreta sa kolegama u Zagrebu, kada su imali zadatak da na osnovu telefona otkriju ko je vlasnik, ko mu je žena a ko ljubavnica. I, uz osmeh, kaže da je on to rešio za minut, samo prateći razgovore. Isto tako, kada dobijemo poruku od nepoznatog pošiljaoca i izbrišemo je, time nismo sprečili da taj SMS aktivira mikrofon u našem telefonu. Zato on mobilni telefon naziva „špijunom koji nosimo u džepu”.

Na osnovu razgovora i navika moguće je predvideti planove nekog čoveka a Časlav Maksić kaže da su njegovi planovi, zapravo želje, da mu sin bude dobar đak, da mu ćerki bude prijatno u vrtiću, da ga supruga bolje razume i da reši stambeno pitanje jer je podstanar sa „stažom” od dvadeset i jedne godine.

Bila je ovo retka prilika u kojoj nas televizija upoznaje sa profesijom o kojoj se malo zna i čovekom koji „zarađuje hleb” radeći posao koji vidimo samo u filmovima i serijama.