Pismo sljezove boje
Tekst o ćirilici pišem latinicom. Kao i sve ostale. Kad ih završim, eventualno ih konvertujem u ćirilicu ili tu radnju prepustim kolegama iz Deska, zbog čega je moj status izuzetno neomiljen. Ne činim to namerno. Kada popunjavam belinu ekrana na laptopu ili sličnoj spravi, put od moje glave do prstiju koji lupkaju po tastaturi nešto je brži kada pišem na latinici.
Ali, kada bih tekst pisao kao starovremenski pisci, olovkom ili nalivperom na hartiji – naravno, ne mislim na škrabanje po ekranu – pozvao bih u pomoć staru, dobru ćirilicu. Na papiru, latinica je za mene poprilična misterija. Koliko puta sam hvatao beleške na terenu, praveći reportaže ili radeći intervjue, i zaista se ne sećam kada mi je poslednji put palo na pamet da koristim latinično pismo. Teško i da bih se snašao. Napravio sam mali eksperiment. Uzeo sam olovku i probao da brzo i ponešto napišem na latinici. Test je bio krajnje neuspešan. Naime, mešao sam slova, poneko je napisano na latinici, poneko na ćirilici, što bi užasnulo svakog učitelja. Sličan rezultat, dakle nikakav, pokazao sam i pri pokušaju da pišem štampana latinična slova olovkom. Ukratko, ili bih dobio keca, ili bih bio proglašen za šifranta početnika.
Kada treba da stavim svoj potpis na bilo koji dokument, bez obzira na to da li je napisan na ćirilici ili latinici, koristim isključivo ćirilicu. Zato sam pragmatično odlučio da sebi skratim muke: piši ćirilicom, kucaj na latinici!
Kako objasniti ovu podvojenost? Osim infantilnog pokušaja da se vadim na to da su oba pisma ravnopravna, te da tu jednakost demonstriram u praksi, rekao bih da je reč o nečem drugom. Do pojave kompjutera, nisam bio lingvistički Doktor Džekil i Mister Hajd. Ali, čekiranje u virtuelni svet obavlja se tastaturom koja je po pravilu latinična. Potražite kompjuter ili laptop sa ćiriličnom tastaturom. Ozbiljno ćete se namučiti. Nesvesno, tipkanjem po latiničnoj tastaturi, ili lupanjem po njoj, ako razumete ovu igru reči, postajemo vizuelni zavisnici. Zamolimo li kompjuter za ćirilična slova, on će nam ih odmah podariti, ali se tu konfuzija tek nastavlja. Posmatramo latiničnu tastaturu, dok se na ekranu niže elegantna ćirilica.
Kome je, međutim, do psihoanalize kada ističu rokovi? Kasnije mogu do mile volje da izučavam Junga. Globalizacija je učinila svoje i proizvođači IT opreme pokrivaju velika latinična tržišta i nemaju suptilnost za prilagođavanje ćiriličnim zonama. Slično je i s mobilnim telefonima. Gotovo da vam je potreban haker kako biste aparat, produženu ruku za izlazak u spoljni svet, prebacili na ćirilična slova.
Virtuelna realnost i moderna tehnologija koja se pretvara u veštačku inteligenciju jačaju imperijalnu latinicu koja dodatno potiskuju ćirilicu. Sve dok se ne dokopamo obične pisaljke, hemijske ili nalivpera. Tada ruka odbija svaku pragmatičnost, nametnutu brzinu i stečenu, programiranu naviku. Branko Ćopić je pisao, recimo, običnom, školskom pisaljkom s malom gumicom na vrhu, što je bila njegova preteča kompjutera. Odmah bi izbrisao slovnu grešku ili doterao rečenicu. Pisao je ćirilicom, koristeći te olovke s gumicom, sve dok ne bi postali patrljci. Bile su to nezaboravne, magareće godine iz bašte sljezove boje. Ni on, ni Ivo Andrić, Miloš Crnjanski ili Momo Kapor, nisu želeli da kucaju na pisaćoj mašini.
Verovatno su takav način pisanja smatrali skrnavljenjem literature i uvođenjem teške industrije u književnost. Valjda zato posle njih nije bilo takvih, velikih pisaca, bez obzira na to da li su pisali ćirilicom ili latinicom. Književnost i novinarstvo postali su robotizovani. Nije li dokaz za to ovaj tekst? Zamišljam Branka Ćopića kako otvara laptop. I, tu je kraj.