Izdaja intelektualaca

25. 06. 2020. 14:24

(Драган Стојановић)

Intelektualci u svakom vremenu i sistemu imaju značajnu ulogu. Da li je tako u vremenu u kome živimo?

To je društvena grupa koja se izdvaja od ostalih po sposobnosti za rešavanje aktuelnih problema u društvu i državi. Dakle, to se odnosi na naučnike, stručnjake, umetnike i kulturne radnike. Oni su nosioci ideja, stavova i njihovo ponašanje utiče na čitavo društvo. Intelektualci imaju moć da utiču na društvene pojave. Oni se često odriču nekih univerzalnih vrednosti te prihvataju posebne nacionalne, lokalne koje zadovoljavaju uske interese udaljene od pravde, istine i slobode. Intelektualci tako pod izgovorom da služe društvu u stvari služe političkim interesima iskazujući lojalnost političkim vođama. Sa takvim njihovim odnosom u veoma kratkom periodu dolazimo do društvene i moralne krize. Intelektualne elite, intelektualci gube moć realnog rasuđivanja te svoje ponašanje pretvaraju u svoje posrnuće. Za takvo njihovo ponašanje najveću cenu plaćaju najnemoćniji, najsiromašniji i najneviniji. U takvom sistemu najveću korist izvlače najbezkrupulozniji koji se bogate. Dakle, izdaja intelektualaca se odvija kroz odbacivanje i napuštanje univerzalnih vrednosti, moralnih principa zarad uskih interesa grupe ili pojedinaca. Tako u društvu nastaju katastrofalne posledice takve izdaje.

„Ljudski rod usavršio je sve sem ljudskog roda”, svojevremeno je izjavio američki političar Adlaj Stivenson.

Postoje mišljenja da učen čovek, intelektualac ne može postojati izvan institucija, odnosno izvan vlasti. To je mišljenje koje brani izdajstvo intelektualaca, odnosno njihovo podržavanje bilo kakve vlasti, posebno one koja nije u interesu i za dobrobit većine građana. Intelektualci često pozivaju druge intelektualce da priznaju odgovornost za stanje u društvu. Svako tako pozivanje na odgovornost je u cilju potvrde toga da oni imaju posebnu ulogu i značaj koji nemaju „obični ljudi”.

Koliko danas u našem društvu ima kritičnosti i protivljenja prema određenim dešavanjima odnosno stanju u društvu? Veoma malo. Intelektualci u vlasti služe da brane, opravdavaju vlast ma kakva  ona bila, pa i onu koja je u interesu male grupe ljudi. Oni intelektualci koji nisu u vlasti kritički se postavljaju prema vlasti, nekad je to negacija „svega postojećeg”. Gde je prava uloga intelektualaca? Mala je nada da će angažovanjem intelektualaca prevladati racionalni stavovi u društvu. Istinski intelektualac treba da govori istinu, da ima kritički odnos prema negativnim pojavama u društvu, da nudi rešenja za probleme u društvu kome živi.

Najbolji primer da nije tako je Univerzitet Crne Gore i Crnogorska akademija nauka i umetnosti. Ljudi koji se bave naukom nemaju ama baš nikakav stav o bitnim pitanjima u društvu odnosno državi. Da li građani treba da takav univerzitet i CANU plaćaju desetine miliona evra? I ne samo to, još je pogubnije što takav univerzitet školuje buduće intelektualce bez vlastitog mišljenja o društvu u kome žive. Kakva nam je to budućnost? Koliko je intelektualaca u Crnoj Gori „diglo” glas povodom kriminala, korupcije i ćeranja po Crnoj Gori vernika Srpske pravoslavne crkve? Narod veli da čuvaju svoju glava i ako nije baš neka.

Što veli akademik Matija Bećković: „Ćeraćemo se još”.

Radoman Purić,
dipl. politikolog,
Pljevlja