Samo se od tuge umire
Едвард Мунк, Врисак, 1893.
Prošle nedelje umro je jedan mlad čovek. Ne izgovaram ovde njegovo ime, jer je za nas koji ga nismo lično poznavali, on više od toga – više od imena i onoga kome ime pripada. On je simbol. Njegova smrt je metafora. Znak koji sažima istinu o istorijskom trenutku kome prisustvujemo. Za one, pak, koji su sa njim podelili lični opit ljubavi i susreta, on je mnogo više od toga. Voljeno i neponovljivo biće koje je prerano zakoračilo u svet uspomena. Ne izgovaram ovde njegovo ime jer pišem (o) svim onim ljudima, čije je tuge sažeo poslednji čin mladog čoveka.
O njegovoj smrti saznali smo najpre iz novinskih tekstova okačenih na šarene oglasne table društvenih mreža, između iskačućih reklama, jedinstvenih ponuda, predizbornih distopijskih slika i uznemirujućih vesti o širenju zaraze. Ne, nije umro od bolesti od koje je danas jedino dozvoljeno umreti! Zapravo, tekstovi su prećutkivali uzrok smrti. Da li zbog stida koje društvo tradicionalno oseća prema onima koji samovoljno napuste ovaj vrli svet ili, pak zbog potrebe da se zaštiti intima poslednjeg časa jedne javne ličnosti? No, da je umro od velike bolesti, to nam sigurno ne bi zatajili. Ovako, samo smo između redova mogli da pročitamo da je umro od tuge, a onda je to potvrdila i čaršija.
Tuga je poraz – reći će oni koji su navikli na pobede. Tuga je greh – dodaće bezgrešni. Tuga je neoprostiva – reći će savršeni. Tuga je nepraktična – reći će razumni. Od tuge se ne umire! Od tuge se tuguje – reći će neiskusni.
Osim radoznalaca i voajera, retko ko će se pitati zašto je bio tužan i kako ga je tako kreativnog i perspektivnog baš tuga porazila. Malo njih će razumeti da se zapravo samo od tuge i umire. Posebno ako si dovoljno širok i dovoljno velik da primiš svu tugu ovoga sveta. Posebno ako si tako tanan i osetljiv da dopustiš da ti od nje srce prepukne. Umetnici to jesu. A mladi čovek je bio umetnik.
I tek će poneko osetiti ljutnju uvidevši kako se svet pred njime srušio i postaće svestan da se ruši pred svima nama, dok mirno stojimo i čekamo da izgubimo i poslednji komadić tla pod nogama. Oni koji nam najavljuju „novu realnost” na nas ne računaju, a izgleda da smo i mi prestali da računamo na sebe. Zagrljaj je postao najveća pretnja, bližnji najveća opasnost. Društvenost – ona spontana, direktna i nadasve zarazna, odlazi u istoriju, a mi to prihvatamo zarad očuvanja golih života. Nije li hrabrije umreti nego živeti tako ponižen i poražen?
Ali, zar zaista nema izlaza? Zar ćemo se pomiriti sa činjenicom da i ne znamo koliko je ljudi već umrlo od tuge i koliko će ih još umreti? Ako je umetnik svojim životom uspevao da promeni svet, zar to ne može i njegova tragična smrt?! Zar ne čujemo kako nam baš ona govori: Hej, ljudi, dobri i dragi, poznati i nepoznati, da li ćete mirno stajati i čekati da se na vas obruši sav besmisao ovog vremena?! Da vam otkine glave, pokida udove, napuni ždrela i oči peskom i kamenjem?! Da vas zakopa žive, a sve lelečući nad vama i aplaudirajući vašoj hrabrosti?!
I zato, umesto da dignemo ruku na sebe, pružimo je drugome – i onome koga znamo i onome koga ćemo tek upoznati. Pokorimo sopstvene sujete i gordosti, utišajmo strahove i tako povezani stvorimo novu stvarnost. Što stisak ruke bude čvršći i zagrljaj iskreniji, to će i ona biti veća, snažnija i stvarnija.
A onima koji su prerano otišli, neka bude oprošteno to što su ostali bez nade, a nama koji ostajemo, to što nismo umeli da im je ljubavlju nadomestimo.