Kvalifikovani za sve, a posla nema
Између Вуковог споменика и Студентског дома „Краљ Александар” у Булевару краља Александра сваког дана, a неки и годинама, чекају да се појави „послодавац” (Фото: Д. Мучибабић)
– Izvolite, gospođo. Šta treba, utovar-istovar, građevinski radovi, nema fizičkog posla za koji nisam kvalifikovan – tako je odgovorio na naše „Dobar dan, ima li posla?” i hitro prišao da ugovori „tezgu”. Dvadesetak njegovih kolega „vukovaca”, nezaposlenih radnika koji između Vukovog spomenika u Bulevaru kralja Aleksandra i Studentskog doma „Kralj Aleksandar” svakog dana, a neki i godinama, čekaju da se pojavi „poslodavac”, ostali su načičkani na ogradi i ni malim prstom nisu mrdnuli.
– Posla ima toliko da jedva preživim. I, da se odmah razumemo, ako želite da vam nešto odradim, recite, za priču nemam ni volje ni vremena – kaže i odlazi.
Dvojica sredovečnih muškaraca ispraćaju ga pogledom i osmehuju se. Jedan je iz Beograda, drugi iz Prizrena, kaže, privremeno nastanjen u prestonici. Obojica čekaju da budu regrutovani za rad „na crno”. Do 11 časova juče nisu uspeli da ugovore posao i čini im se da bi to mogao da bude još jedan proćerdan dan. Ali, ne odustaju, sede i čekaju jer pravila nema. Nekad se u 18 časova pojavi tezga, kaže Prizrenac, u poslednje vreme najčešće neka selidba, pa uspeju da zarade koju hiljadarku.
– Ne radim selidbe niti utovar i istovar građevinskog materijala. Zidar sam, i ovde na privremenom radu, jer je zbog korone stao posao na gradilištu na kojem sam bio angažovan – raspoložen je za priču Beograđanin, ali ne želi da otkriva ime.
Kolika vam je dnevnica?
– Za zidanje i malterisanje 35 evra, ali posla je sve manje. Nekad dani prođu da ne vidim gradilište – odgovara zidar.
– Koliko?! – brecnu se njegov kolega, udaljen nekoliko metara niže, koji je jednim uhom osluškivao razgovor.
– To možda ako ceo dan fizikališeš, ali i to je pitanje. Takvo je vreme došlo, svi u strahu zbog virusa, ako uzmeš 25 evra na dan, sve nogama u zadnjicu možeš da se udaraš – uzvraća i vraća se na svoje mesto.
Nastavlja da mota duvan i pravi cigarete. Prilaze mu trojica-četvorica kolega, daje im cigarete, dobro su raspoloženi.
– On je naš Crveni krst. Ne, on je naš Deda Mraz. Svaki dan barem imamo besplatno da pušimo – uglas komentarišu.
Duvandžija nas nudi cigaretom. Zahvaljujemo se i kažemo da nismo pušači.
– Vidi se. Uštipke sigurno znaš da napraviš i hleb da zamesiš – dodaje on.
Priča da je iz Republike Srpske i da sedam godina živi kao beskućnik u Beogradu. Zimi, kaže, spava u metrou, misleći na podzemnu železničku stanicu kod Vukovog spomenika. Leti u Parku Ćirila i Metodija, na čijoj ogradi mu je zborno mesto. Pokazuje na sapatnike koji leže na travi i na klupi. Umesto jastuka, pod glavu su stavili kese sa radnim odelom i ličnim stvarima. Jedan od njih, za kojeg kaže da je iz Banjaluke, budi se, ustaje i polusneno dovikuje: – Šta treba? Nema šta ne znam da uradim.
Drugi mu dobacuju: – Polako, zemo, nisi ti za priču. Odmori još malo.
Vidi se da se poznaju u dušu i da vreme prekraćuju humorom. Duvandžija se raspituje za narodnu kuhinju. Žali se da tri dana ništa nije jeo jer posla nema ni na vidiku.
– Gladni smo. U deset dana ako bude jedna dnevnica – opisuje šta je ono najviše čemu može da se nada u ovoj situaciji.
– Postimo na vodi. Tako nam je i neće biti bolje. Dobra smo videli samo dok je Tito zemljom hodao – u priču se uključuje muškarac koji kaže da je prekodrinac. Kao mnogi „vukovci”, u Beograd je stigao trbuhom za kruhom. Ostali u grupi ne žele da kažu odakle su.
– Kopam kanale. Radim i selidbe, ali danas svi hoće dušu da ti uzmu. Nas trojica smo pet dana šleper sa nameštajem istovarali i dobili smo 3.000 dinara. Leđa su nam pukla. Ali, kad nema ničeg drugog, i na to pristajemo. Muka naterala, borba za goli život – jada se on.
Dobijete li zaštitnu opremu na gradilištu, maske?
– Kako gde. Nosimo naša radnička odela, pocepana. Imamo i maske. Samo njih danas svi traže – naglašava i okreće se prema kolegama.
– Nego, šta ćemo danas jesti? – pita ih i ostaje bez odgovora.
– Manite nas više priče. Vidite da nema posla, a nama creva krče. Nego, napišite vi da nam jeste teško, ali da još možemo da potegnemo.