SDSS i HDZ – nova strategija
Борис Милошевић и Андреј Пленковић на прослави у Книну, 5. августа (Фото: Танјуг/Хина/ Марио Стрмотић(
Proslava jubilarne 25. godišnjice „vojno-redarstvene” akcije „Oluja” u Kninu bila bi tradicionalna da je nije obeležio novi obrt u hrvatskim unutrašnjim srpsko-hrvatskim odnosima, tako što je u proslavi zvanično učestvovao i novi potpredsednik hrvatske vlade iz redova vodeće Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), gospodin Boris Milošević. Ovo nije bilo prvo i jedino učešće nekog srpskog predstavnika na ovim proslavama, ali jeste prvo koje uvodi nove političke elemente od značaja za unutrašnje srpsko-hrvatske odnose u Hrvatskoj.
Učešće gospodina Miloševića u svojstvu potpredsednika vlade rezultat je promene političkog stava SDSS-a o nekim aspektima akcije „Oluja”, tačnije u delu koji se tiče njenog legitimiteta u funkciji uspostavljanja suvereniteta Hrvatske na delu teritorije obuhvaćenom akcijom. Nova hrvatska vlada, izričito u istupanju premijera Plenkovića, sa svoje strane je najavila neke nove pristupe „Oluji” kroz jasno isticanje zločina nad Srbima tokom akcije i posle nje, što bi trebalo da bude verifikovano narednim potezima na mestima tih zločina sa obe strane (Grubori, Varivode, Škabrnje i dr). Očigledno je da je reč o novoj političkoj strategiji i SDSS-a i nove hrvatske vlade HDZ-a, dogovorenoj u okviru koalicionog sporazuma tokom izbornog procesa i formiranjem nove vlade uz učešće SDSS-a, čiji je ključni cilj postavljanje unutrašnjih srpsko-hrvatskih odnosa i srpskog pitanja u Hrvatskoj na nove osnove.
U novom stavu vlade HDZ-a o srpskim žrtvama u „Oluji” i odgovornosti hrvatske strane za to SDSS vidi prostor za otklanjanje recidiva prošlosti i jačanje političke pozicije srpske manjine u Hrvatskoj u celini, pri čemu polazi od realnosti da je reč o sopstvenoj državi i njenim interesima. HDZ, pak, ovim otklanja političke tenzije oko srpskog pitanja na unutrašnjem planu, koje proizvode negativne posledice i prema spolja. Još važnije, ovaj novi umereni HDZ, na čelu s Plenkovićem, pobednikom na unutrašnjim partijskim i potom parlamentarnim izborima u kratkom roku, stvara širi prostor za dalju marginalizaciju svojih dojučerašnjih tvrdih krila, kao i za efikasnije suprotstavljanje ekstremnim strukturama na hrvatskoj političkoj sceni, koje su naročito eksponirane na srpskom pitanju, a sa efektima i na spoljnom planu. Legitimitet koji SDSS daje akciji „Oluja” na planu zaokruženja teritorijalnog integriteta Hrvatske je u ovome veoma važan politički element i za širu spoljnu upotrebu.
Ambicija je i SDSS-a i vladajućeg HDZ-a da se ova nova strategija pretoči u novi politički unutrašnji kvalitet, a i u uvod u deblokadu međudržavnih srpsko-hrvatskih odnosa. Međutim, suštinu pristupa aktuelnim srpsko-hrvatskim međudržavnim odnosima predstavlja stav o karakteru „Oluje” i događaja u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog veka. Hrvatska akciju slavi i smatra da je odgovornost za njeno izvođenje sa posledicama od oko 2.000 ubijenih i 240.000 prognanih Srba, uzgred hrvatskih građana i državljana, na strani Srbije kao agresora i sprovodnika „velikosrpske” politike. Srbija žali za žrtvama i progon Srba opravdano tretira kao etničko čišćenje, kao rezultat odgovarajuće hrvatske nacionalne politike koja ima kontinuitet i nema razumevanja za hrvatski stav o odgovornosti Srbije kao „agresora” i sl. Hrvatski stav o „velikosrpskoj” politici i agresiji i potrebi da se Srbija „suoči sa prošlošću” potvrđen je i na ovoj proslavi i posle nje s najviših mesta (predsednik Milanović, ministar Medved i dr), što sužava prostor za ozbiljniji dijalog o otvorenim pitanjima iz bilateralnih odnosa dva suseda.
Naime, na listi otvorenih pitanja najviša mesta zauzimaju upravo ona koja proizlaze iz događaja u koje spada i „Oluja”: nestali, povratak izbeglih, imovinskopravna pitanja izbeglih i raseljenih, tretman i manjinska prava Srba. Upravo Hrvatska u prvi plan stavlja pitanje nestalih, ali tako što za njegovo rešavanje kao polaznu osnovu uzima isto što i u tumačenju karaktera akcije „Oluja”: agresiju i velikosrpsku politiku Srbije. Isto važi i za tretman pitanja izbeglih i raseljenih i generalno manjinske problematike. Zbog svega ovoga i težišni efekat usaglašene političke strategije SDSS-a i vladajućeg HDZ-a sa poslednjim gestovima u Kninu suštinski je na unutrašnjem hrvatskom planu i tu će se i meriti oportunost promena u politikama SDSS-a i HDZ-a. Stoga je ipak za suštinski pomak u međudržavnim srpsko-hrvatskim odnosima oko nosećih otvorenih pitanja neophodna odgovarajuća korekcija hrvatskog pristupa o srpskoj ulozi i odgovornosti za agresiju i velikosrpsku politiku s posledicama za srpski narod u Hrvatskoj: žrtve i fizički progon.
Međutim, Srbija i Hrvatska kao susedi imaju o čemu i treba da razgovaraju. Tu je, pretpostavljam, uzajamni interes za mir i stabilnost u regionu, ekonomiju, saradnju u raznim oblastima, evrointegracione procese u regionu i sl. Tu je i pitanje granice na Dunavu koje je po svemu tema za neku arbitražu, jer Hrvatska ne prihvata srpski stav o primeni međunarodnog prava i modela crte sredine reke, već insistira na katastru kao osnovi za razgraničenje. Granica je veoma važno pitanje i iskustvo sa arbitražom između Hrvatske i Slovenije u slučaju Piranskog zaliva ukazuje na svu njegovu delikatnost i potrebu da se ono blagovremeno i u dobroj veri rešava u obostranom interesu upravo u funkciji mira i stabilnosti.
Diplomata u penziji
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista