Na rubu civilizacije
(Фото Пиксабеј)
Čitam „Homo Deus: Kratku istoriju sutrašnjice” i putujem znanjima koja smo mi ljudi otkrili, stvorili, uobličili u teorije, hipoteze i priče. Retki su oni koji su uspeli da dotaknu ili budu dotaknuti zracima vasione, poput Tesle. Za nas ostale, umetnost, nauka, istorija i sve ono što nazivamo ljudskom civilizacijom pred nama su, u svojim oblicima koje pokušavamo da spoznamo, razumemo, raščlanimo, prihvatimo ili dovedemo u pitanje. Na tom putu stvaranja i otkrivanja, polako ali sigurno smo se udaljavali od prirode. Isprva smo je se plašili, pa smo pokušavali da je nadmudrimo sve do njenog uništenja.
Zaboravljali smo da smo svi zajedno u jednom istome kružnom toku, u kojem je naše postojanje uslovljeno postojanjem pčele i leptira, kiše i drveta. Da prošlost nije iza, a budućnost ispred. Da nam se sve vraća i postoji u neprekidnom toku, uprkos našim pregradama i odrednicama prostora i vremena. U početku smo se okupljali u zajednice koje su rasle, jer smo spoznali da zajedno možemo više i bolje. A onda smo došli do megapolisa u kojima smo postali sve manji i sve više sami. Zaboravili smo da se gledamo u oči. Da osećamo svaku senku ili svetlucanje pogleda. Umesto toga se gledamo „u oči” s mobilnim telefonima, a svoje osmehe delimo sa znanim i neznanim preko takozvanih društvenih mreža.
„Homo Deus” nas upozorava na posledice koje nam se već događaju, usled tektonskih promena razvoja/razdora, koje su s jedne strane kanjona ostavile inteligenciju, a sa druge strane savest. Dozvolili smo da nam bottom line postane mantra koja će zahvatiti svaku poru naše civilizacije. A da nam podaci i obrada podataka postanu oni koji odlučuju koja osoba je naš idealni partner, od ličnog života, do poslovnog partnera. No, čak i u tom svetu virtuelnog i ne ličnoga, dogodi se nekada, da „pilot” koji je navodio dron hiljadama kilometara daleko, da baš tu, u toj tački, izruči svoj tovar uništenja, oseti. A nekada i da kaže: „No mas”.
Kriza 2020. je po mnogo čemu posebna. Izdvajam jednu njenu osobenost: događa se svima. I razvijenim i nerazvijenim, i malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i mladim i starijim… U jednoj godini svi mi, sa margina ili centra ljudske civilizacije, zajedno u istom strahu.
U vremenu kad nam je strah postao zajednički civilizacijski imenitelj, možda imamo šansu ne samo da pronađemo vakcinu protiv kovida 19, nego i nešto više. Juval Noa Harari, autor dela „Homo Deus”, završava svoju istoriju budućnosti pitanjem: „Kako će izgledati društvo, politika i svakodnevni život kada visokointeligentni algoritam, ali bez savesti, počne da nas poznaje bolje nego mi sami sebe?”
Setimo se Radoja Domanovića i „Vođe”. Vremena se menjaju, ali mi ostajemo isti na našem putu ka ambisu. Treba potražiti stabljike zove i napraviti svirale koje bi na svim svetskim meridijanima prenosile glas istine: „U cara Trojana kozje uši!” Možda ipak ima nade za ljudsku civilizaciju.
Profesor Univerziteta u Floridi
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista