Mladi srpski učitelji na Kosovu 1955.

08. 09. 2020. 10:35

(Драган Стојановић)

Prvi septembar 1955. godine. Živo je na kragujevačkoj železničkoj stanici. Trideset svršenih učitelja iz kragujevačke Učiteljske škole kreće put Prištine. Tamo ih čekaju u Oblasnom odboru Kosova i Metohije. Tu će dobiti raspored gde će raditi na vaspitavanju i obrazovanju srpske dece. Učiće srpskim jezikom i šiptarsku decu.

Odlaze devetnaestogodišnji učitelji u deo Srbije gde nikada nisu bili, sa bezbroj pitanja bez odgovora. Ređaju se srpska mesta: Prizren, Đakovica, Peć, Kosovska Mitrovica, Gnjilane, Priština, Uroševac.

Mladi učitelji su vedri i raspoloženi. Mladost ne zna za prepreke na putu kojim ide. Ima snage za sve, iako ne znaju kako izgleda selo u koje će ih uputiti. Bezbedni su i raspoloženi. Puni snage i elana. Sela čudnih imena: Ljubižda, Zočište, Mušutište, Manastirica, Štimlje, Zvečan, Parteš, Glogovac, Šipovo, Dečani, Vitina, Sredska. Autobusi voze makadamskim putevima u sela, često bez električnog osvetljenja. U neka se odlazi džipovima. Mnogo čega nema. A dece dosta. Dolaze novi učitelji u sela u kojima ih doskora nije bilo. Mnoge škole su zgarišta, jer su ih Šiptari spalili.

Pisac ovog teksta, sa dve svoje školske drugarice, dobija mesto u Ljubiždi, u osmogodišnjoj školi. Tu u više razrede, od petog do osmog, dolaze i deca iz drugih sela: Skorobišta, Vrbičana, Koriše, Grnčara, Dojnica. Škola radi u crkvenoj porti, u učionicama crkvenog konaka. U selu nema struje. Žiže petrolejke lampe.

U džamiji uče šiptarska deca. Sa njima rade dva učitelja na njihovom maternjem jeziku, a selo je većinski srpsko. Ljudi su dobri, zaostali, dosta je nepismenih. Skromno obučeni, ali mirni i plemeniti. Lepo sarađujemo sa njima.

Dobar odnos imamo i sa Šiptarima koji sa Srbima imaju korektne odnose. Njihov čovek Arslan Abazi spasio je srpski živalj od pokolja za vreme Drugog svetskog rata. Srpske žene oslovljavale su ga sa Bata Arslan.

Pišem ovo tužan. Posle 65 godina naviru sećanja, ne daju mi mira. Zar je moralo sve ovo da se desi? Zar među Šiptarima više nema Arslana Abazija? Kud se dela njihova ljudskost? Zašto obeležiše ovo parče srpske zemlje zgarištima, pokoljima, tiranijom? Gde je čuvena njihova besa? Šta ih to ponuka da se srpska reč više ne čuje u Ljubiždi? I stotinama Ljubiždi na Kosovu i Metohiji. Gde je čovečnost danas, u 21. veku? Odgovor je na njihovoj strani.

Nema njihovog odgovora ni nama, bivšim učiteljima iz 1955. godine koji smo još živi. Ima nas još četrnaest. Doživeli smo duboku starost, ali nas kosovske rane dublje i jače bole. Svoju mladost smo ostavili na svetoj srpskoj zemlji. I ponosni smo na to. Zato je naša tuga dublja, svakodnevna i neće nas napustiti do sudnjeg dana. Ali, u našim srcima ostaje najlepše ono što smo poklonili našem Kosovu i Metohiji – svoju mladost. Za to je vredelo raditi i žrtvovati se.

To je i najlepši deo života i rada svih nas. Na to nas podseća svaki 1. septembar.

Đorđe Paunović,
profesor
Kragujevac