Srpski fudbal

25. 09. 2020. 09:26

(Фото ФСС)

Rasprave o izgradnji nacionalnog stadiona kreću se oko toga da li nam uopšte treba novi i da li nam treba baš takav. Mišljenja sam, nakon izjave predsednika Aleksandra Vučića, da stadion „neće biti nimalo jeftin” i da nam zaista nije potreban u ovom času.

Priča o izgradnji nacionalnog stadiona stara je skoro dve decenije, još iz vremena Tomislava Karadžića, koji je 2003. pokrenuo takvu inicijativu, a sada je posle toliko godina to pitanje ponovo postalo aktuelno. Po najavi, njegova izgradnja samo što nije počela, definisana je lokacija i nama se predočavaju neki projekti i slike.

Govori se da bi novoizgrađeni stadion trebalo da bude kapaciteta 60.000 gledalaca i da će biti najbolji u Evropi. Srbiji ne treba najbolji u Evropi, već onakav koji će obuhvatiti sadržaje kao novi stadioni u svetu. Na utakmicu dođete kolima, imate parking, numerisano mesto, natkrivene tribine, pristojan toalet i restoran za posluženje na poluvremenu. Posetu utakmicama takođe treba uzeti u obzir, jer ukoliko je ona u proseku 2.000 do 15.000 gledalaca, kako je kod nas, onda čemu toliki kapacitet novog stadiona. U situaciji ekonomske krize, kada država daje pomoć privrednicima da bi opstali i nastavili delatnost, izgradnja stadiona deluje jako čudno, neosnovano i gotovo neverovatno.

Što se tiče srpskog fudbala uvek su aktuelna pitanja: ko tu rukovodi, ko trenira i ko igra.  O rukovodiocima neću govoriti, jer to može biti svako, ali pravih i uspešnih je malo u srpskom fudbalu. Klubove, naročito vodeće, treniraju početnici koji iskustvo stiču u našim najvećim klubovima. Utakmice koje ovih dana igramo u inostranstvu, a verovatno i mnoge druge koje ćemo odigrati, pokazuju da treneri lutaju ili ne znaju kako da usmere igru svog tima, što za ishod ima skroman rezultat. Svaka čast pojedincima na igračkoj karijeri, ali trenerski posao je nešto kompleksniji, jer tu treba rešiti mnoga pitanja i savladati brojne probleme na putu stvaranja pobedničkog tima.

Novine stalno pišu kako naši klubovi dovode igrače iz inostranstva a u zemlji imamo takve i bolje, ali oni nisu na pijaci. Klubovi imaju omladinske škole u kojima se pripremaju i selektuju budući igrači za prvi tim i, moram priznati,  to se dosta dobro radi. Nažalost, prolaznost mladih  fudbalera ka prvom timu je mala, jer treneri nemaju vremena da rade na njihovoj afirmaciji i putu ka vrsnom fudbaleru. Zbog loših finansijskih prilika, klubovi ih prodaju za mali iznos i oni odlaze drugde da stvaraju karijeru, a mnogi i ne uspeju u svom naumu.

Sa mladim fudbalerima je obrnuta situacija i dosta njih se posle nekoliko godina provedenih u inostranim klubovima vraća u zemlju. Najčudnije je da tada klubovi ponosno iznose da su igrački ojačali dolaskom fudbalera koji je stasao u njihovoj omladinskoj školi. Pojava mladog i talentovanog fudbalera prava je radost za upravu kluba, jer njegovom prodajom pokriće se donekle veliki finansijski deficit. Kod nas će igrati fudbaleri iz Afrike, Južne Amerike i Australije, jer i oni su dobri za našu ligu. Zato ne treba da čudi što se kod nas igra slab fudbal.

Dragan Paskaš,
Beograd