I posle Tita – o Titu
(Фотодокументација „Политике”)
Mnogo bi bilo ako bismo počeli da nabrajamo sve oko čega se Srbi glože i dele, a jedna os takvih tema , a siguran sam da će to potrajati još dugo, dugo, jeste uloga Josipa Broza Tita, njegov doprinos Srbiji i eventualne štete koje nam je naneo.
Tako gospodin Danilo Vujičić („Politika”, 17. avgust) nabraja Titova „dobra dela” bez ijedne zadrške ili sumnje u sve što je Tito radio. Tačno je da su izgrađene te pruge, koje Vujičić pominje, radne akcije, besplatno školovanje, pokret nesvrstanih... On još kaže da je Titov veliki uspeh organizovanje narodnooslobodilačkih odbora i let „vrhovnog komandanta” sa Visa u Rumuniju.
Nesporno, sve države posle rata su se razvijale, neka više, neka manje, pa i Jugoslavija. Tačno je i to da je Jugoslavija od agrarne, seljače države postigla veliki preobražaj u mnogim oblastima. No, nigde Vujičić ne pominje ništa, kao ni drugi koji ga veličaju, o tome šta je bilo loše u Brozovoj vladavini. Počnimo redom. Valjda nije sporno da su četnici (sa Dražom na čelu) bili jedina regularna vojska, a partizani pobunjenici, koji su, na čelu sa Titom, izazvali građanski rat. Gde? U Srbiji! Zašto je Broz došao u Srbiju da „diže ustanak”? Znao je kakvi su Srbi i da to ne može ostvariti sa svojim Hrvatima i Slovencima.
Mnogo je važnije ono šta su pobednici (partizani) počinili po završetku rata. Odmah, po ulasku u Beograd, likvidirano je nekoliko hiljada najviđenijih Srba: univerzitetskih profesora, industrijalaca, inteligencije. Hteli su u startu da se oslobode „narodnih neprijatelja”, a svoju ideologiju uzdignu na nivo religije, jedine u koju se može i mora verovati... Te masovne likvidacije nastavili su i narednih godina, na najsuroviji način, bez suđenja i dokazivanja krivice. Jezivo je ono što su počinile Udba i Ozna! A onda smo zlikovcima koji su to radili „u ime naroda”, pevali pesme i proglašavali ih narodnim herojima. Reč je o nekoliko desetina hiljada ubijenih, a engleski izvori operišu sa brojem od preko sto hiljada. Srbija je prekrivena masovnim grobnicama, a 205 ih još nije ni obeleženo. I to se zove „narodna vlast”?
Da li je sve to, što je dobro uradio Tito s njegovima, vredno svega toga što se dešavalo po njihovom odlasku? Kao da su namerno radili po sistemu – posle nas potop. Suvišno je i govoriti kako su „došli na vlast”, zahvaljujući „ćoravim” glasačkim kutijama, prevarama, prisili i strahu. Pa otkup, gde se otimalo od „kulaka” a onda organizovalo nošenje žita (na leđima) bratskoj Albaniji i slično. Suvišno je govoriti o Golom otoku, Sremskom frontu, Jasenovcu, posleratnoj zabrani povratka Srba na Kosovo i Metohiju…
Oni koji su se i te kako borili na strani okupatora, najviše su ućarili, bilo je zabranjeno i govoriti o njihovoj izdaji i zlodelima; oni koji su se borili za takozvanu pravdu i jednakost, a protiv buržuja i kulaka, postali su mnogo veći buržuji, oteli su ovima vile i kuće na Dedinju i uselili se u njih kao da su njihove. Treba li spominjati kakve su privilegije uživali pobednici? Bukvalno – živeli su kao kraljevi u izobilju.
E, sad, hajde procenite da li je veća korist od onoga što su dobro uradili ili šteta od onoga što su loše uradili. A složićete se: ništa se nije moglo uraditi bez Titovog znanja.
I, na kraju, da vidimo šta je ostalo od tih „velikih” Brozovih dela, kojima se „svet divio” a i danas su neki zaneseni njima iako ih nema ni u tragovima. Jugoslavije, koju su nasledili, kao što vidite, odavno nema, raspala se u krvi; nesvrstanih, zahvaljujući kojima je, šepureći se, Tito obišao svet, takođe nema; u ime „radničke klase” uništeno je i nestalo srpsko selo, pa su u korov zarasla i njive i fabrike; bratstvo i jedinstvo pretvorilo se u bratstvo i ubistvo, a još jedna velika laž i utopija je bilo socijalističko samoupravljanje, kojim smo se „ponosili” pred celim svetom, a danas mnogi i ne znaju šta je to; Ustavom iz 1974. Srbija je pocepana na tri dela, čime se otvorio put seperatizmu što je dovelo do secesije Kosmeta; svojevremeno nismo smeli ni pomenuti svoje pretke sa Cera, Kolubare, Kumanova, Kajmakčalana... Znate li, gospodo, da mi i dan-danas, 40 godina posle Titove smrti, vraćamo njegove kredite, zahvaljujući kojima smo „dobro živeli”?
Zaključak: sve što su činili bilo je lažno i nametnuto, zato je tako i propalo, a da su to bile stvarne vrednosti trajale bi one i danas. Kako došlo, tako i otišlo, što bi narod rekao. Sve je otišlo sa onima koji su ga stvarali. Njima je dobro poslužilo, a mi –gde smo mi danas? I zašto smo tu?
Ljubomir Šuljagić,
književnik