Piloti nikada ne umiru
(Фото Танјуг/Зворник данас)
Kao čoveka, roditelja i pilota instruktora, duboko me je potresla tužna vesta da su dva pilota supersoničnih aviona izgubili život prilikom izvršenja redovnog letačkog zadatka! Prva moja misao bila je u vidu dva prosta pitanja „Zar opet?” i „Zašto?” Cena profesije ili...
Odgovor na prvo pitanje je relativno lakši ako se podsetimo na sve avionske katastrofe u prošlosti čiji je ishod bio tragičan, a posledica gubitak života hrabrih, odvažnih, sposobnih, kvalitetnih, školovanih i vrednih ljudi – pilota nadzvučnih aviona!
Zašto? Ostaje kao složeno, trajno prisutno i nikada definisano pitanje na koje naš ljudski um odgovora nema!
Supersonični avion je složena i skupocena mašina koja ima silu, snagu i moć. ali nema oči, mozak i srce, ono što pilot poseduje. U trećoj dimenziji, negde visoko gore, pilot i mašina postaju jedno u vidu filigranske harmonije koja je bliska nivou savršenstva. Ponekad, nažalost, sticajem izrazito negativnih i zlokobnih okolnosti, dolazi do narušavanja te harmonije, što neumitno vodi u katastrofu i gubitak života čoveka koga vodi iskonska želja za letenjem.
Ne slučajno, ove redove sam pisao u danu kada su ovaj svet zauvek napustili i odleteli u nebeski beskraj moji prijatelji, drugovi i mlađe kolege, Dejan i Zvonko! Divni ljudi, sinovi, muževi, očevi, patriote, znalci, profesionalci, vojnici, igrom sudbine i voljom Svevišnjeg, zatvorili su svoj životni krug i zanavek sklopili moćna krila na padinama Gučeva, kraj reke Drine, gde su pristupili besmrtnom puku hrabrih srpskih ratnika iz Velikog rata!
Snagom života, ožalošćene porodice, kolege i njihovi prijatelji nastaviće sutra i dalje, teško ali hrabro, ponosno i gordo jer – živeti se mora! A piloti, ti večiti radoznalci i istraživači, nastaviće sa pomeranjem svojih krajnjih granica jer – leteti se mora!
Piloti nikada ne umiru, oni jednostavno odlete i nikada se više ne vrate...
Boriša Mandić,
pilot-instruktor,
Beograd